U Prijedoru je obilježena 83. godišnjica osnivanja logora “Ciglana”, kroz koji je od maja 1942. do aprila 1943. godine prošlo 14,500 Srba iz čitavog Potkozarja, uglavnom žena, djece i staraca. Mnogi od njih ovdje su umrli u strašnim mukama. Poručeno je da njihova žrtva nikada neće biti zaboravljena.
Nakon Kozarske ofanzive i zbjega, porodicu Vučkovac ustaše zarobljavaju na Kozari i interniraju u sabirni logor “Ciglana”. Mladen Vučkovac, tada jednomjesečna bebe, u ovom prijedorskom logoru pod kontrolom ustaša i domobrana završava s majkom, dva brata i dvije sestre. U “Ciglani” su kaže, preživjeli nezamisljive užase.
– U ovom logoru je bilo pakleno. To je bio veliki sabirni ustaško-domobranski logor u kojem je sakupljano stanovništvo sa čitavog prijedorskog okruga. Kad smo došli ovdje, bile su one ladare za ciglu u kojoj se cigla sušila, tu smo se smjestili. Međutim, iz tog logora, muško stanovništvo je pokupljeno i otjerano. Za dvije noći iz mog zaseoka otjerano je 20 muškaraca koji se nikad nisu vratili. Niti smo doznali gdje su likvidirani, ni kako, ni ko ih je likvidirao – istakao je Vučkovac.
“Ciglana”, kao jedan od 11 ustaških logora za Srbe formiran u okolini Prijedora, bila je sabirni logor iz kojeg su ljudi odvođeni u logore smrti, najviše u Jasenovac. Ipak, ovdje su uslovi za boravak bili katastrofalni, pa su zatočenici, mahom žene, djeca i starci svakodnevno umirali od ustaškog mučenja, gladi i tifusa.
– Iz ovog logora mnogi su otpremljeni u Kitonjića gaj, a odatle u Jasenovac. Taj logor je napravljen smišljeno, nastao je poslije proboja na Patriji i pokolja u Macurama. Srpski živalj kupljen je redom i dovođen ovdje. Mi ovo moramo pominjati, i svaki Prijedorčanin čiji preci su bili u ovom logoru mora redovno obilaziti ovo mjesto – poručio je Slaviša Knjeginić, potpredsjednik Organizacije porodica poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila grada Prijedora.
Ovaj logor još jedan je od simbola stradanja potkozarskog stanovništva u Drugom svjetskom ratu. Naša dužnost i obaveza jeste da ovakva mjesta obilazimo, istakao je šef kabineta ministra rada i boračko-invalidske zaštite, Radenko Topalović.
– Moramo da čuvamo kulturu sjećanja i pamćenja na nevino stradale žrtve i da istrajemo u istini koja se današnje vrijeme sve više prekraja i sve više mijenja u korist nekih koji nisu dali ni blizu doprinos kao Srpski narod u borbi protiv fašizma – dodao je Topalović.
Nikad ne smijemo zaboraviti strašne zločine koji su nad našim narodom počinjeni u svim ratovima tokom 20. vijeka, istako je v.d. direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih civila.
– Nažalost, stratišta srpskog naroda kojih je bezbroj, nikada nisu adekvatno obilježena. Nije bilo pomena, sve zarad nekog lažnog bratsva i jedinstva. Sve to pokušalo je da se ponovi i u ratovima 90. godina, međutim kolektivno sjećanje koje je ostalo u našem narodu spriječilo je ponavljanje genocida iz NDH. Bili smo organizovaniji, pametniji i što je najvažnije, nismo se podijelili u dvije kolone kao što je to bilo u Drugom svjetskom ratu. Nažalost, previše vremena je prošlo, pa je mala mogućnost da ćemo ikada saznati tačan broj ljudi koji su stradali u ovom i ovakvim logorima – dodao je Nuždić.
Moramo se sjećati naših predaka koji su stradali u Drugom svjetskom, ali i posljednjem ratu, poručio je zamjenik gradonačelnika Prijedora Nenad Mejakić.
– Moramo pominjati, da se to više nikad ne ponovi jer rat nikad nikom nije donio ništa dobro, a pogotovo ratovi koji su vođeni na našem podneblju, koji su bili građanski, bratoubilački i u kojima su najviše stradali civili i nedužni narod – dodao je Mejakić.
Mjesto na kojem se nalazio logor “Ciglana” obilježeno je spomen-obilježjem na kojem je napisano: “Od ljeta 1942. do proljeća 1943. na ovom mjestu je bio ustaški logor. Noću 24/25. aprila 1943. godine borci Pete kozarske brigade zauzeli su logor i oslobodili zatvorenike. Slava onima koji su prezreli smrt radi naših života. Radnici Ciglane 1985. godine“.
prijedorgrad.org
