Pita me juče kolega koji uređuje jedan od lokalnih portala šta mislim o Corona virusu. Piše neki članak pa ga zanima mišljenje sugrađana. „Pošalji mi izjavu mailom ili viberom“ kaže. Hoću, svakako, samo da smislim šta mislim.
Kad je počeo rat, nije se moglo nigdje. Mi nismo imali nikave zalihe hrane. Boga mi, ni novaca. Prosječno siromašna radnička porodica, kao i većina drugih. Eto, bilo nekih domaćih koki, pilića i krompira u trapu. Kod strine uvijek bilo mlijeka i sira. Elhamdulillah.
Ne sjećam se ja tih godina po krizi. Ni svjesna nisam bila koliko su velike žene bile moja stara majka, mama, ujna, tetka i strina. Često kad pričamo o tim divnim ženama iz naše prošlosti kažemo da su bile prostodušne i neobrazovane. Kako smo samo u krivu! One su bile i doktori, i psiholozi, učitelji i roditelji. Sve u jednom. A mi…. Mi bili blagoslovljeni njima takvima.
Mlijeko u prahu koje smo na kilograme dobijali u humanitarnoj pomoći nikad nisam doživaljavala kao milostinju. Bilo je glavni sastojak domaćeg eurokrema. Domaća čokolada se pekla u tepsiji. Uvijek mi se mrvila i lomila dok nisam shvatila da nož kojim je režem na kockice mora biti vreo. Feta siru smo se radovali posebno. Značio je tepsiju krompira presječenih na pola, uvaljanih u kukuruzno brašno i pečenih u rerni. Na hrskavu donju koricu mazao se sir. Bijeli čaršaf na pod, pa podvučeš noge. Utrneš, ali ne odustaješ. Obavezno je bilo oblizati prste. Jedan po jedan. Nekad uz TV. Nekad uz svijeću. Obavezno uz priču i smijeh. I ljubav. Onu u neograničenim količinama.
Sa prozora sam ih gledala dok rade u bašti. Svaka uzme po red krompira pa okopava. Smiju se. Stara majka bila zadužena za ručak i kafu. Mi djeca da se svađamo, pa da nam slatko opsuju kad ih dozivamo i jedni druge tužakamo. Kad plodovi iz bašte dozriju, komšinica Dika vikne iz šljivika: „Fikro, hoćemo i praviti pinđur? Moj bi Amir pinđuro!“ Cijela mahala se mobiliše. Melje se povrće, ukuhava, dodaju začini. Da Amir pinđura. A i mi s njim. O dimirliji sa velikom limenom ćasom graha i rukom izlomljenom pogačom na podu strinine sobe ni pričati ne trebam. Šta grah?! Med!
Ujna je bila zadužena za rođendanske torte. Bila je stručnjak za reform tortu. I dan danas joj osjetim miris. I ukus. „Otkud ti rum?“ pitala bi mama. Ujna nešto šapne i namigne. Zbavila bi ona i margarin i orahe. Jer rođendan je rođendan. Nema veze sa ratom.
Disali smo kao jedno. Voljeli se beskrajno. Iznad svega, cijenili svaki zajednički proveden trenutak, podsvjesno znajući da zlo zvano rat ne možemo kontrolisati.
E tako vam je i sa Coronom, dragi moji. Premali smo mi da bismo znali otkud je, zašto je, šta skriva i ko stoji iza svega. Umjesto što analiziramo odluke svjetskih lidera i kujemo teorije zavjere, umjesto što se ismijavamo ili paničimo, fokusirajmo se na naš mikro svijet.
Mi ne možemo protiv odluke o zatvaranju tržnih centara ni zabrane javnih skupova. Ne možemo ni protiv odluka o zabrani putovanja. Možemo nešto drugo. Upoznati svoju porodicu. Koliko se, u današnje vrijeme, uistinu poznajemo? Koliko vremena provodimo u razgovoru? Koliko duše otvaramo jedni drugima? Koliko se smijemo? Koliko kuhamo zajedno? Koliko se volimo? Grlimo? Mislimo da je kućna izolacija teška? Ne snalazimo se jer ne znamo kud sa sobom?
Mulj u situ tragača za zlatom jeste prljav i neatraktivan. Dok ga ne uzmete u svoje ruke. Ne prosijete. Ne pozabavite se njime. Ne potrudite. Ono što do tada nismo vidjeli, zablista u punom sjaju.
Ja vam želim refleksiju sunca na vaše grumenje zlata. Sunce ubija virus. Kao što i mir ubija rat. Loše stvari se zaborave ili potisnu nakon određenog vremena. Lijepi trenuci ostaju. Zauvijek. Da blistaju i sjaje.
Ja ću svoje glancati ovaj vikend. Uradite to i vi.
Ljubav pobjeđuje sve. Obećavam. Jer znam.
Kako?
Bila… Vidjela…
izvor: Črčkarije
