Jutrošnja je trebala biti ljubavna. O vatri u kaminu i toploj čokoladi. Al’ ne lezi, vraže. Biće o cipelama. Onim koje čekaju pred bolničkim vratima. Po bolničkim hodnicima.
Znate li koliko priča pričaju cipele? Nebrojeno mnogo. Ove današnje jednu istu. Na različite načine. Priču o teškom ekonomskom stanju u jednoj zemlji. O još težem stanju u zdravstvu.
Jeftine su. Hladne. Sa plastičnim đonovima. Sa šupljim petama. One što lupkaju i odzvanjaju. Malkice i blatnjave. U cipele uvučene hlače ili helanke. Sintetičke. Kupljene uglavnom u kineskim radnjama. Često i nečije tuđe. Naslijeđene. Poklonjene. Neko je i u suknji. Na sebi nosi tragove nekadašnjeg dobrog života. Kaput star par decenija odaje baku koja je nekada bila dama sa stilom.
U izblijedjeloj smeđoj trenerci i zalizanih par sijedih dlaka na glavi starac koji je nekada bio veliki zavodnik dobacuje. Nestašno i glasno. Pritišće vatu na mjesto odakle su mu maloprije vadili krv. Ostali su uglavnom nervozni. Guraju se. U rukama papiri. Pogledi tužni i prazni. Skoro nikoga ispod pedeset. Skoro nikoga bez podočnjaka.
Skoro nikoga ko ne stišće novčanik u strahu od iznosa participacije koju mora platiti.
Da su okolnosti u kojima bolujemo normalne, vjerovatno bi nam se činilo da sve ide svojim redom. Da oboljevaju stariji. Da postoji pravda.
Da su okolnosti normalne, meni ne bi nedostajao dječiji plač. U bolnicama je uvijek bilo djece. Pogotovo u decembru. Uganutih i polomljenih rukica i nogica, razbijenih usana, šmrljavih nosića i promuklih glasića.
Jutros dječijeg plača nema. Ni onog dobro poznatog mirisa. Bolnica više i ne miriše na bolnicu. Miriše na starost, umiranje i odumiranje. Miriše na kraj. Miriše na jeftine cipele sa šupljim potpeticama koje ružno lupkaju. Većinom iskrivljene. Od težine života. Ne tijela.
I sve veće od broja trideset osam…
izvor: Črčkarije
