Malo je poznato da je grad Prijedor nekada imao svoj vaterpolo klub, i to još davne 1959. godine. Utakmice su se igrale, ni manje ni više, nego na rijeci Sani! Sada je na Sani opet postavljen teren, a ova priča iz prošlosti možda podstakne nove generacije da nastave tamo gdje su stali entuzijasti iz šezdesetih godina prošlog vijeka. Glavni pokretač tadašnjeg vaterpolo entuzijazma bio je Veljko Stojanović Holivud, dok su obale Sane ljeti bile prepune građana željnih dobre sportske zabave. Klub je bio aktivan do 1964. godine, a posebno zanimljive anegdote svjedoče o jedinstvenim uslovima pod kojima se igrao ovaj sport. U sjećanju Milenka Radivojca, arheologa, hroničara grada i dugogodišnjeg direktora Muzeja Kozare, ostala je lijepa priča koju mu je svojevremeno ispričao pokojni Jozo Čačić.
“Igra se vaterpolo, treba da se izvodi peterac. Ja uzmem loptu i čekam da sudija da znak. Držim ja onu loptu, teška, natopljena vodom, nije je bilo moguće šutnuti. Dok sudija da znak i počne zviždati, pogledam – nema gola! Odnijela ga voda dva-tri metra nizvodno. Tada je Sana, iako nevidljivo, bila prilično brza”, prenosi Radivojac Čačićeve utiske.
Rijeka Sana, iako mirna naizgled, pokazivala je svoje skrivene struje. Upravo zbog toga su treninzi često zavisili od vremenskih (ne)prilika – kada rijeka nabuja, sve bi stalo, a u sušnim danima bilo je preplitko. Prvi vaterpolo meč prijedorski tim odigrao je u Ljubiji, u bazenu veličine 12×15 metara, gdje su savladali Banjalučane rezultatom 5:2. Tada su za Prijedor igrali braća Zec i Čačić, Bojko Aleksandar, Milovan Mršić i Danilo Ukrajinović. Protivnici su, između ostalih, bili Karadža i Jović, koji su kasnije postali svjetski poznati vaterpolisti. Na republičkom takmičenju 1961. godine, održanom baš u Prijedoru, Klub je osvojio drugo mjesto, a više od dvije hiljade gledalaca okupilo se uz obalu da bodri svoje sugrađane.
Nažalost, entuzijazam nije bio dovoljan da nadomjesti nedostatak bazena i infrastrukture. Studije i obaveze igrača dovele su do gašenja Kluba 1964. godine.
Kako je svojevremeno za “Kozarski vjesnik”izjavio Milenko Radivojac, postojanje bazena bilo je presudno za opstanak Kluba, ali ostaje zapisano da je Prijedor imao ne samo svoj vaterpolo tim, već i srce koje je kucalo uz rijeku Sanu.
Danas, uz obnovljeni teren na Sani, možda je došlo vrijeme da se ova sportska priča nastavi. Vaterpolo na rijeci – zašto da ne? Prijedor je već jednom pokazao da zna kako se to radi.
