Dok je većina njenih prijatelja u pedesetim počela da broji uspomene, Sanja Šorga je uzela kist u ruke. Hrabra i neumorna u želji da boje konačno kažu ono o čemu je cijeli život ćutala.
– Od malena sam bila naklonjena prema umjetnosti, međutim, život me je uvijek vodio u drugom smjeru. U osnovnoj školi kroz razne sekcije imala sam priliku da pokažem svoj talenat, ali u to vrijeme, i kad bi mi neko skrenuo pažnju da lijepo slikam, mene to nije zanimalo – kaže Sanja.
Kroz smijeh priznaje da je drugarima iz razreda slikala za ocjenu, a kasnije i djeci svojih prijatelja.
– Ispričaću vam jednu anegdotu. Sa prijateljicom sam nedavno sjedila u jednom prijedorskom kafiću i do nas je sjedio stariji čovjek. Ona ga je pozdravila i rekla mi da je on godinama ocjenjivao radove njenog sina, koje sam zapravo ja crtala – iskrena je Sanja.
Tehničko crtanje usavršila je u Elektrotehničkoj školi u rodnom Jajcu, a kasnije upisuje Filološki fakultet u Banjaluci. Pripada ratnoj generaciji studenata i kako ističe, u to vrijeme nije bilo ni pomisli da se od umjetnosti može živjeti, tako se odlučila za smjer srpski jezik i književnost, koji nije privela kraju. Kasnije su je životne okolnosti dovele u Prijedor, udala se 2000. godine i dobila kćerku.
– Život te uzme u mašinu i sve manje vremena imaš za sebe. Kada je kćerka odrasla i započela studije u Sloveniji, tada sam imala više slobodnog vremena za neki hobi. A šta bi to drugo bilo, nego slikanje. Sjećam se vremena kada sam crtala grafitnom olovkom, za svoj, da kažem ćeif. I u kancelariji u kojoj sam radila, na zidu je bilo okačeno nekoliko crteža na kojima sam crtala konje, a moj kolega bi se često našalio i rekao: “Jesu li ovo lisice”? A prije godinu dana kada sam slikala konje, on se oduševio. Hoću da kažem, u svakom od nas čuči neki talenat, samo ga treba na vrijeme prepoznati i raditi na sebi – priča Sanja.
Njen mali improvizovani atelje u stanu je mali svijet tišine i boja, mjesto gdje se snovi ne mjere uspjehom, već osjećajem ispunjenosti. Slike poklanja svojim prijateljima i učestvuje u humanitarnim akcijama, ima i divnu saradnju sa prijedorskim Udruženjem za očuvanje tradicije.
Možda nema velike ambicije, ali ima ono što mnogi traže cijeli život, iskrenu radost u onome što radi. Jer, kako kaže, nikad nije kasno da pronađeš ono što voliš, samo je važno da imaš hrabrosti da počneš.
– Gledam oko sebe drugarice mojih godina, padaju u depresiju ili su nervozne, a da ne bi mene to stiglo, jer sam inače pozitivan lik, slikam u kontinuitetu do pet sati i tada ne razmišljam ni o čemu i godi mi – kaže ona.
Sanja pažljivo sluša savjete iskusnijih slikara, posmatra njihove poteze, pita, zapisuje, uči. “Uvijek se može bolje”, često ponavlja dok miješa boje.
– Bitna je želja i volja. Pohađala sam časove slikanja, pratim i dvije art akademije i tako radim na sebi. Radim tehniku akril na platnu. Mada bih voljela da pokušam i ulje na platnu. To je skuplja i zahtjevnija tehnika. Inspiriše me, priznajem, rodno Jajce, slikam najviše prirodne motive, mada imam i dosta portreta, najčešće žena. Recimo, dugo sam slikala žene sa zatvorenim očima, za mene je to značilo maštanje, sanjanje… Dok su me ljudi znali pitati zašto slikaš žene sa zatvorenim očima, to su tužne žene. Hoću reći, da svako od nas vidi drugačije – ističe ona.
U njenim slikama ima iskrenosti, mira i one tihe poruke da nikad nije kasno da pronađeš ono što voliš, i da se tome posvetiš svim srcem. Raduje se svakom novom platnu i svakoj nijansi koju otkrije, o izložbi za sada ne razmišlja, ali kako ističe, možda se i desi u neko dogledno vrijeme.
