Milan Mile Vučković rodom iz Gline koji je potpisivanje Dejton, nakon tri mjeseca provedena u rovu, dočekao u LJubiji posljednjih 15-tak godina „skućio“ se na 300 metara od gradske deponije Kurevo. Priča da ima 66 godina, ali to ne može potvrditi ličnom kartom jer je nema. I ne samo da nema ličnu kartu, nema on ni prozore, vrata, dva zida a ni struje odavno nema.
Vode nikad nije bilo, a ničiji i nevidljiv čovjek još jednu zimu dočekuje na zemljanom podu i bez šporeta, uz ognjište koje s prvim hladnim danima loži na sred sobe. Iz šahta, do kojeg pješači oko pola kilometra, nanese malo vode i skuva kafu. I to mu je jedini luksuz. To i malo duvana.
-Nemam nikakvih primanja, ma ni jedne jedine marke. Nabacam na sebe deka i jorgana, kaputa i nekih hrka što mi donesu ovi iz Komunalnog, a nešto nađen i na deponiji i tako se „prebacujem“. Najgore mi je kad nemam šta zapaliti, jer j….š kafu, ako nema duvana – jada se Milan. Deponija mu je i „špajz“ i „kuhinja“, jer tu najčešće nalazi hranu, uglavnom nešto suvo. A na deponiji i „radi“.
– Da je nije krep'o bi. Odem poslije dva, skupim malo starog željeza, pa to natovarim na sebe i donesem ovdje. Već sam dosta dovuk'o, mislio nešto ću zaraditi, bar 30-tak maraka, ali i to pojeftinilo… pa sad čekam da cijena ponovo skoči. Ne dam za džabe, neka ga- jada se Milan.
Ako mu je vjerovati povremeno se, mada miris koji širi govori suprotno, okupa kod nekog kolege. – Smrznem se usput, pa se zato rijetko i kupam- iskren je ovaj i od Boga zaboravljen čovjek. Sanja da u tom što je trbala biti kuća, na ploču, jer krova odavno nema, nabaci malo jačeg najlona, da mu ne kisne i da nekim daskama zagradi zidove, da mu zimi ne piri i snijeg ne nanosi.
-Samo na tri mjesta prokišnjava, na tri i nigdje više. Pa bi volio da mi neko pomogne da to nekako zakrpim. Uradio bi ja to sam, ali nemam š čim. A navuko sam i nekih tepiha da to stavim na pod, da mi bude malo toplije. Bilo je ranije nekih ponuda da odem. Dolazili neki u crnom kombiju, kažu mi: Ti ideš u Ljubiju“. Tamo ćeš biti, ali neću … Ne mrdam ja nigdje odavde – nepovezano priča Milan. Sad se brzo smrkava, pa baterija brzo iscuri. A jedini prozor u svijet Milanu je radio. I on je na akumulatoru koji je pokupio s deponije. Kod Milana se rijetko kad namjenski dolazi. Ponekad neki lovac u prolazu… I to je sve, jer ovaj nevidljivi čovjek nema ni bliže ni daljnje rodbine, ni prijatelja. Nema nikog osim pasa i mačaka koji ga zimi griju i čuvaju od pacova. Priča da mu je nedavno jednu mačku ubio pacov.
– Ugriz'o je za vrat. Liječio sam je al je krepala. Skaču ovnoć svukuda ali ne hodaju baš po meni, jer mi je u ruci uvijek baterija. Veliki su, pa kod sebe uvijek imam i komad drveta da ih odalamim, ako se slučajno približe. A i kuja me čuva, samo se bojim da i nju ne napadnu, jer su pod išarali rupama iz kojih izlaze ko mravi – kaže Milan.
I za divno čudo ne žali se. Samo traži taj svoj komad najlona, onog jačeg da mu ne kisne i malo daske da zatvori zidove. Da se malo „osigura“, jer ide zima, a on ne bi nigdje sa „svog“ kućišta.
