Protekle noći ukazala se nad Prijedorom i većim dijelom Evrope, Aurora Borealis odnosno, polarna svjelost (Sjeverna svjetlost ili Sjeverna zora). Ime je dobila po rimskoj božici zore Aurori i grčkom nazivu za sjeverni vjetar, Boreas. U pitanju je vrlo lijepa i neobična svjetlosna pojava u atmosferi, kod nas dosta rijetka. Međutim, to je česta, gotovo uobičajena pojava, za vedrih noći u polarnim krajevima oba Zemljina pola – sjevernog i južnog. Na sjevernoj polulopti se u početku pojavljuje kao svjetlosni luk iznad sjevernog horizonta, a na južnoj polulopti iznad južnog horizonta (tamo je zvana Aurora Australis ili Južna zora). Polarna se svjetlost javlja dosta rjeđe u umjerenim geografskim širinama a naročito je rijetka u ekvatorijalnom području (Aurora tropicalis).
(Fotografisano oko 23:00h, 10.05.2024.)
Viđenje pojave iz tih krajeva vezano je uz razdoblja pojačane Sunčeve aktivnosti ili uz nenadanu pojavu snažnih bljeskova na Sunčevoj površini a može biti popraćena snažnim magnetnim olujama u Zemljinom vanjskom magnetskom polju.
(Fotografisano oko 03:00h 11.05.2024.)
Kako nastaje polarna svjetlost?
– Pojava polarne svjetlosti u atmosferi nastaje u njenim visokim slojevima (na visinama od 100 do 1000 km nad Zemljinom površinom). Najčešće se razvija na visini od oko 100 km. Ta pojava je posljedica procesa sudarne ionizacije između nabijenih čestica Sunčeva ili kosmičkog porijekla s neutralnim česticama Zemljine atmosfere. Čestice Sunčeva ili kosmičkog porijekla prodru u Zemljinu atmosferu vođene i ubrzane silnicama Zemljinog vanjskog magnetskog polja (magnetosfera). To polje poprimajući lijevkasti oblik, iznad magnetnih polova biva pojačano, i usmjereno okomito na Zemljinu površinu.
(Fotografisano oko 23:30h 10.05.2024.)
U sudarnom procesu atmosferska neutralna čestica postaje ionizirana i pobuđena što se očituje u raznobojnom svjetlucanju, ovisno o vrsti pobuđene čestice. Molekulski kiseonik emituje više nijansi crvene boje. Ionizirana molekula nitrogena emituje plavu i ljubičastu boju itd. Svjetlosne tvorevine poprimaju razne oblike (pruge, lukovi, draperije, vijenac), mogu biti jednolične ili zrakaste strukture, a svi navedeni parametri mogu biti stalni ili mirni odnosno promjenjivi (boja, oblik, struktura, položaj). Istovremenim pojavljivanjem polarne svjetlosti i magnetne oluje u visokoj atmosferi, dolazi do indukcije snažnih električnih struja na većim visinama. Posljedica toga može biti indukcija visokog električnog potencijala u metalnim vodičima na površini Zemlje, kao što su telefonski i električni kablovi pa i dijelovi onih Zemljinih slojeva koji sadrže dosta metala. S tim u vezi dolazi do smetnji kao npr. pregaranje osigurača na električnim instalacijama, prekid telefonskih veza ili daljinskog prijenosa električne energije, smetnje u radio-emisijama itd.
(Fotografisano oko 22:45h 10.05.2024.)
Polarna svjetlost u našim krajevima..
Polarna svjetlost opažena je kod nas, tada na sjeveru Jugoslavije, noću 10. na 11. februara 1958. a zatim 8. na 9. i 11. novembra 1991. godine, noću 6. na 7. aprila 2000. godine pri slovenačkim Alpama te nedavno, 05. novembra 2023. godine a tada je i prvi puta fotografisana (zabilježena) iznad Prijedora jer su se ujedinili povoljni vremenski uslovi (vedro nebo bez magle i aerozagađenja, oblaka i sl.)
(Zadnje tri slike – fotografisano oko 23:00h 10.05.2024.)
Naša država, kao i veći dio Evrope leži izvan područja redovnog pojavljivanja polarne svjetlosti te pojavu vidi samo onda kada je ona naročito izražena u polarnom pojasu. U takvim slučajevima su oblici svjetlosnih tvorevina u polarnom području obogaćeni raznolikošću oblika i boja među kojima prevladava crvenilo. Time se tumači zašto svi zapisi (unatrag više od 200 godina) o polarnoj svjetlosti iz naših krajeva spominju prvenstveno crvenilo ili rumenilo iznad sjevernog obzora, dok se žuta, zelena ili druge boje rijetko spominju a sinoć se mogla vidjeti u sjevernom dijelu Mađarske. Svjetlosni oblici poput luka, zavjesa ili vjenaca, česti i tipični u polarnim krajevima, kod nas su rijetko viđeni.
(Fotografisano oko 02:00h 11.05.2024.)
Sve je to dio solarne aktivnosti koja se povećava kako se Sunce približava vrhuncu svog 11-godišnjeg ciklusa.
NASA je saopštila da ovakve aktivnosti na nebu nisu predstavljale ozbiljnu prijetnju za sedam astronauta na Međunarodnoj svemirskoj stanici. Najveća zabrinutost je bio povećan nivo radijacije a posada bi se mogla preseliti u bolje zaštićeni dio stanice ako potrebno.
(Pogled na solarnu oluju nad sjevernom hemisferom, izvor: NOAA)
Povećana radijacija bi takođe mogla ugroziti neke od NASA-inih naučnih satelita. Ekstremno osjetljivi instrumenti bi se isključili ako je potrebno kako bi se izbjegla šteta, rekao je Antti Pulkkinen, direktor odjela za heliofiziku svemirske agencije. Nekoliko svemirskih letilica fokusiranih na sunce pratilo je svu akciju.
Fotografije polarne svjetlosti: Sanam Re/ Kristijan Vujčić
