Zoran Stanić se veći dio profesionalnog staža bavio organizacijom kulturnih programa, a poslјednjih šest godina pred penziju radio je kao samostalni stručni saradnik za kulturu u Gradskoj upravi Prijedor. Bio je organizator i urednik programa gradskih kulturnih manifestacija (Književni susretu na Kozari, Likovna kolonija i festivali horova i pozorišta), kao i pisac scenarija svečanih gradskih i svetosavskih akademija. Pisao je scenarija za svečane akademije povodom 100 godina Rudnika “Ljubija“ i pet godina Centra javne bezbjednosti Prijedor. Napisao je Hroniku prijedorskih izviđača povodom 100 godina skautizma i 70 godina Odreda izviđača „Dr Mladen Stojanović”. Jedan je od idejnih tvoraca izdavačke djelatnosti Književnih susreta na Kozari za koju je priredio knjigu „Tragovi”. Autor je prve dječije trilogije o Prijedoru koja se sastoji od izdanja „Prijedorski bukvar”, bojanka „Oboj Prijedor” i, upravo objavlјene knjige „Prijedorski bukvar – Prilika za lirika”.
Po čemu najviše pamtite Prijedor iz ranog djetinjstva?
– Već sam zagazio u osmu deceniju života, a jasno se sjećam tog ranog djetinjstva, kada sam krenuo u osnovnu školu. Prijedor je te 1960. godine imao malo automobila i asvaltiranih ulica. Mi djeca smo se igrali u čoporima na svakom mjestu: na ulici, livadi ili na igralištu u Kokinom Gradu. Ne znam ni kad smo učili, vrijeme poslije škole provodili smo napolјu. Kad izgladniš, samo uletiš u dvorište i vikneš: „Mama, namaži mi šnitu!” i kroz prozor se pojavi nasmijano majčino lica sa velikom kriškom hlјeba, namazanog pekmezom od šlјiva, ili mašću posutom alevom paprikom. Ono što mi se najviše urezalo u sjećanje su prijedorski mirisi. Svako dvorište je mirisalo na svježe pečeni domaći hlјeb i prženu “minas” kafu koju su naše majke pržile u dolapima na improvizovanoj vatri naloženoj u staroj limenoj kanti. Sav grad je bio okupan sladunjavim mirisom koji se kao oblak širio iz Keksare. Ovaj period mog ranog djetinjstva je doba koje me je čvrsto vezalo za zavičaj. Od tada pa do danas, živio sam još u devet gradova, malih i velikih, a jedino ovdje sam se uvijek osjećao kao svoj na svome. Zato sam se krajem prošlog vijeka definitivno vratio kući i ne mislim se više nigdje seliti – osim na Pašinac.
Koliko, po Vašem mišlјenju, savremeno doba, globalizacija i tehnološki napredak uzimaju dušu i gradovima i lјudima?
– Svako doba je, u vrijeme svoga trajanja, bilo savremeno i imalo je svoju dušu, a čovjek čim uđe u šestu deceniju života, kad iza njega pristigne nova generacija, misli da je baš u njegovo doba sve nekako bilo lјepše i sa više duše. Za mojih sedam decenija doživio sam nekoliko tehnoloških revolucija, od industrijalizacije krajem pedesetih godina prošlog vijeka do vještačke inteligencije u sadašnjem vremenu. Meni se čini da napredak ne uzima dušu ni lјudima ni gradovima. Pitanje je koliko mi svoje duše ugrađujemo u svoje gradove. Ja nemam strah od napretka koji nam donosi novo informatičko doba sa vještačkom inteligencijom. Sva ta savremena dostignuća smatram alatom koji nam pomaže da jednostavnije i brže realizujemo svoje ideje. Što su nam telefoni pametniji, mi smo sve gluplјi i bezdušniji. Ja nemam strah od vještačke inteligencije, nego se bojim lјudi koji nemaju svojih ideja, pa im vještačka inteligencija piše diplomske radove, govore pa čak i pjesme.
Koliko je duše Prijedora iz Vašeg djetinjstva ostalo u Prijedoru danas, a koliko je ondašnje gradske duše ostalo u Vama u godinama poznim?
– Ja se i danas osjećam kao onaj prijedorski dječak koji je od svoje učitelјice Mire Divjak naučio da bude vrijedan i radoznao. Samo te dvije osobine su pretpostavka iz kojih proizilazi sav uspjeh pojedinca. Ako si radoznao, sve možeš naučiti, a ako si vrijedan, sve možeš postići. Moj nastavnik likovnog Dragan Radaković, već u tim osnovnoškolskim danima, osjetio i podsticao moju kreativnost tako da sam se već tada okrenuo prema umjetnosti i kulturi uopšte. Moja generacija je rasla u vrijeme kada, kako kaže Momo Kapor, pubertet još nije bio izmišlјen. Roditelјi su nas vaspitavali, a učitelјi su nas obrazovali. U formiranju moje duše podjednako su učestvovali porodica, škola i društveno okruženje. Od četvrtog osnovne sam bio u izviđačima i oni su dosta učinili u formiranju moje duše. Naučili su me da volim Kozaru i Sanu, da čuvam prirodu, da znam i poštujem istoriju svoga zavičaja. Ja sam i danas taj dječak. Iako sam u penziji – puno radim, iako sam davno završio fakultet – još uvijek učim i redovno pratim većinu kulturnih događaja u gradu. Još uvijek sam izviđač i sa porodicom Badnjević punim svoju dušu gledajući kako raste izviđački kamp „Kapela” iznad Brezičana. A, što se tiče gradske duše, Prijedor je uvijek imao dušu. Ima je i sada i uvijek će je imati. Bez obzira na društvene sisteme, istorijske i ekonomske prilike, grad diše svojom dušom. To nije stvar ni vlasti ni para, jer grad je živi organizam i kao što drvo vuče sokove iz zemlјe i upija svjetlost od Boga datu, tako i gradska duša raste od svojih građana.
Šta smo u našem gradu od kulturnog naslijeđa i tradicije trebali i mogli bolјe sačuvati i oteti od zaborava?
– Prijedor je relativno mlad grad, ali ima bogatu kulturnu tradiciju koja datiras kraja 19. vijeka. Mi, savremenici ovoga doba, često se ponosimo događajima, lјudima i udruženjima iz naše istorije, a mi ništa nismo zaslužni za ono šta su oni uradili u tim vremenima. Trebalo bi da se mi dičimo onim što smo mi uradili da nastavimo te djelatnosti koje su oni započeli i da uspostavimo nove tradicije po kojima ćemo se mi pamtiti u budućnosti. Prijedor se ima čime podičiti kada je u pitanju njegovanje tradicije. Najveća dostignuća su ostvarena na polјu likovne umjetnosti. Sa tri galerijska prostora, Likovnom kolonijom i Galerijom „Sreten Stojanović” te Udruženjem likovnih umjetnika, s pravom se može reći da je Prijedor grad slikara. Ova generacija likovnih umjetnika je uspostavila i novu tradiciju projektom „Prijedor – grad murala”. Književni susreti se još nekako drže, a Pozorište zadnjih godina pada i po kvalitetu, a pogotovo po broju vlastitih premijernih izvođenja. Iako ove godine obilјežavamo 140 godina horskog pjevanja, ugasili smo i Međunarodni festival horova „Zlatna vila”. Najmasovniji su čuvari folklorne tradicije sa oko 2.500 članova svrstanih u petnaestak kulturno-umjetničkih društava. Oni su zaslužili da imaju jedan veliki međunarodni festival koji bi zajednički organizovali uz pomoć Gradske uprave. Nekako nismo skloni prihvatanju novina. Taman kad sam pomislio da ćemo svi u gradu dati opštu podršku dalјnjem razvoju „ŠA Festa”, nešto se promijenilo. Ima kocerata i rok festivala, ali samo „ŠA Fest” ima dušu. U vezi sa ovim pitanjima, na kraju bih dao jedan prijedlog našim gradskim ocima: sačuvajte Radetića kulu i u njoj napravite Centar za kreativnu industriju. To bi bio spoj tradicije i budućnosti u prostoru koji je bio embrion iz kojeg se izlegla sva prijedorska kultura, a neki novi klinci bi dobili mogućnost da ispolјe kreativnost primjerenu 21. vijeku.
Prijedorski bukvar čiji ste autor, upravo otima od zaborava važne datume, događaje i kulturu starog Prijedora. S obzirom da je knjiga veoma poučna i za djecu i za odrasle i da je veoma dobro prihvaćena, smatrate li da je to neka vrsta Vašeg životnog djela?
– Kvalifikacija „životno djelo” je preteška za ono šta sam ja pisao. Ja nisam pisac, ja se smatram pristojno obrazovanim i funkcionalno pismenim. Ja nisam pisao pjesme, pripovjetke, romane… da bi me neko mogao nazvati piscem, iako mi je Pero Zubac posvetio jednu pjesmu pod nazivom „Pesnik u duši”. Da, u duši sam poeta, jer volim dobru knjigu, dobru pozorišnu predstavu i lijepu sliku. Andrić je negdje napisao „Čovjek je dužan svom zavičaju” i negdje iz toga je proistekla moja potreba za pisanjem. Trilogija „Prijedorski bukvar” nije moje životno djelo, nego je to moj dug zavičaju i mom unuku Nikoli Barošu koji mi je spontano dao ideju za ove knjige. Svojim životnim djelom smatram činjenicu da sam od pripravničkih dana pa sve do penzije, isklјučivo radio samo ono što volim i to smatram svojim najvećim uspjehom.
Među onima ste koji godinama kreiraju tehničke i suštinske detalјe Književnih susreta na Kozari. Bez pretjerivanja može se reći da su ovi susreti daleko stigli i da se daleko čuju, a kako ih vi doživlјavate? Dokle su u Vama stigli?
– Ako znate činjenicu da na području srpskog jezika postoji preko 400 književnih nagrada koje se dodjelјuju u okviru raznih književnih manifestacija, onda možete zamisliti kako je bilo teško organizovati dosadašnjih 58 Književnih susreta na Kozari. Zbog toga moramo odati priznanje Gradu Prijedoru na ustrajnosti da se održi ova manifestacija. Naši susreti i nagrada „Skender Kulenović” su, i u bivšoj državi, smatrani među deset najznačajnijih književnih događaja. Da bi tako i ostalo, potrebno je izvršiti kvalitativnu programsku rekonstrukciju Susreta. Iako sam dugi niz godina bio organizator Susreta, uz svo moje nastojanje da ih osavremenim, nisam u potpunosti uspio u toj namjeri. To vjerovatno proističe iz mojih godina i činjenice da, kako smo stariji, sve više bivamo konzervativniji. Zato mislim da je potrebno uklјučivati mlađe stvaraoce u profilisanje programa Susreta.
Dugo se bavite kulturnim radom i prošli ste kroz vrijeme kada nije bilo interneta i društvenih mreža. Danas ta nova tehnologija uveliko pomaže da se i kulturni rad promoviše mnogo brže i efikasnije nego ranije, ali to ima i drugu stranu medalјe. Koliko internet danas pomaže, a koliko odmaže istinskoj kulturi, pogotovo mladim lјudima kojima se preko društvenih mreža često kvazikultura i šund nameću kao nekakve prave vrijednosti?
– Da, u moje vrijeme obrazovanja nije bilo interneta i društvenih mreža, ali to ne znači da nije bilo šunda i kvazikulture. Protiv tih pošasti, i država se borila na razne načine. Šund nije imao pristupa televizijskim i radio programima, a za knjige i ploče koje su proglašavane šundom plaćao se poseban porez. Danas je sve dozvolјeno, svako može postaviti na internet šta god hoće, ali sam ja ipak protiv svih zabrana. Koliko internet pruža mogućnost za kačenje raznih budalaština, takvu istu mogućnost imaju i stvaraoci istinskih umjetničkih djela i kulturnih sadržaja. I sam koristim internet da se informišem o raznim događajima, a pošto postoje mnoga digitalna izdanja knjiga, lako dođem do novih naslova bez odlaska u biblioteku. Internet je odličan za promociju kulturnih manifestacija i od velike je koristi organizatorima. Internet nam ništa sam ne nudi. On je kao veliki okean u kojem plovi milion riba: jestivih, otrovnih, lijepih, ružnih… U tom okeanu mi lovimo udicom, ali mi sami biramo mamac u zavisnosti od toga koju ribu volimo. Znači, ništa nije do interneta, sve je naš izbor, a taj izbor zavisi od našeg obrazovanja. Pošto sva naša djeca već od prvog razreda imaju pametne telefone, mislim da ih i roditelјi i nastavnici moraju učiti kako da ih pametno upotreblјavaju.
Prijedor je poznat po brojnim kulturnim manifestacijama. Kako Vi to kao građanin doživlјavate i koliko to ispunjava Vaša lična osjećanja, ali i promišlјanja o kulturi kao društvenoj nadgradnji u gradu sa kojim ste odrastali?
– Kultura je svakodnevna potreba građana, a većina naših gradova se bavi manifestacionom kulturom. Kod nas u Prijedoru, jedino lјubitelјi likovne umjestnosti imaju priliku da tokom cijele godine kontinuirano uživaju u izložbama. Tu svakako prednjači Galerija „Sreten Stojanović” koja svoje izložbe redovno upotpunjuje književnim i muzičkim sadržajima. Naše ustalјene kulturne manifestacije još uvijek se dobro drže, a Prijedorsko lјeto i Prijedorska zima nikako da nađu svoj programski karakter. Mnoštvo recikliranih sadržaja sa vrlo malo premijernih i kvalitetnih programa. Svoju dnevnu dozu kulture još uvijek pronalazim u svom rodnom gradu. Pratim gotovo sva događanja u Galeriji, Muzeju, Čitaonici… Održavam kontakte sa mnogim stvaraocima koji su pohodili naš grad i sa njima smišlјam nove programe. Gotovo svaki dan sam u Galeriju, jer kod Borisa, Nene i Slavice svraćaju neki divni lјudi sa kojima padne i lijepa priča. Poslije „Razgovora sa đedom” sa Borisom Eremićem, tu razgovaramo o nastajanju njegovog novog ciklusa o Nemanjićima. Radujem se kad vidim dobar plakat ili fotografiju Igora Motla, dobru scenografiju Vanje Vlačine (doduše sad malo rjeđe), a posebno me dirne susret na ulici sa Darkom Cvijetićem i odmah me ražalosti činjenica da ne glumi i ne režira u našem gradu.
Zoran Sovilј/Kozarski
