Prijedorčanin Siniša Lukić (18) posljednjih šest godina profesionalno se bavi biciklizmom.
– I sve vrijeme sam državni prvak. U odnosu na uslove, to su zavidni rezultati – istakao je Siniša za naš portal. Pobjede ne broji, a kaže i da se ne voli hvaliti svojim rezultatima.
– No, imam mnogo više zlatnih medalja, u odnosu na one druge. Ne znam tačan broj, ali ima ih oko stotinjak i sigurno najmanje onih bronzanih – kaže Siniša koji je ove godine ubjedljivo bio najbolji sa četiri minute prednosti ispred drugoplasiranog.
U Bihaću je na takmičenju bilo desetak takmičara.
– Neki su se vjerovatno uplašili od ovog virusa, pa nisu došli. Ali preko deset ih je bilo, samo u mojoj juniorskoj konkurenciji. To su momci mojih godina i mlađi po godinu od mene. Naravno tu su bili i seniori, žene i ostale kategorije – priča Siniša i naglašava da se on takmiči u brdskom biciklizmu, monti bajku.
– Bicikl je tu zahvaljujući tati i nekim sponzorima. Ima ih, nađu se i pripomognu, ali zaista je to jako malo, jer je biciklizam skup i zahtijevan sport. Zahtijeva i opremu i treninge i daleka putovanja i nadasve odricanja, tako da bi ovo sve bilo nemoguće bez podrške moje porodice i trenera koji su uvijek tu uz mene – priča nam Siniša.
Staza koju je ove godine vozio u Bihaću bila je tehnički zahtijevna, kružna, duga četiri kilometra. Sreća pa nam je sunce išlo na ruku.
– Pošto je dan prije padala kiša. Da je kiša ostala na dan trke bilo bi jako teško voziti. Bili su i tehnički zahtijevni i opasni spustevi, to moram da kažem, onda teški i nagli usponi što je sve skupa otežavalo vožnju… Ali, eto unatoč svemu opet sam podigao pobjednički pehar – pojašnjava svoju pobjedu mladi Prijedorčanin.
Naglašava da se nalazi na 70. mjestu UCI svijetske rang liste za Juniore i da su sve njegove osvojene medalje uspjeh, kao i da su takmičenja sa kojih se vratio bez medalje ponekad veći uspjeh od onih na kojim je osvajao zlato, srebro ili bronzu.
– Naravno, bilo je i takvih takmičenja. Ona su samo dodatna motivacija i vjetar u leđa za dalje. Na Evropskom prvenstvu, na kojem sam bio prošle godine u Češkoj nisam osvojio medalju, jer je dosta teža od svih ovih trka koje sam vozio, ali sam odlazak na Evropsko prvenstvo je već uspjeh. Bilo je 108 takmičara na startu a trku sam završio na 81. mjestu. Imao sam problem, jer bodovi koji utiču na startnu poziciju kod mene su kasnili sedam dana. Zbog tog sam krenuo iz posljednjeg reda što je jako teško kada starta 108 biciklista, juniora, i kada se staza sa nekih desetak metara suzi na put na kojem samo jedan biciklist prolazi… To je nemoguće voziti. Tu se, kako mi kažemo, uhvati „zmija“ do cilja, dok se to malo ne razbije. Tako da je na prva četiri i po kilometra bilo samo guranje bicikla. Bukvalno, mic po mic, da gledaš da ne padneš. Tu je i uspon i spust, ali problem je što je usko. Postoje trake, ali iza traka se ne smije voziti. To je pravilo, a kad naprijed jedan padne, onda staje cijela grupa jer se ne može voziti -priča Siniša i dodaje da je na Evropsko prvenstvo otišao na poziv BiH reprezentacije.
Preduslov je bio da bude među prvi deset na Balkanskom prvenstvu što je Siniši za rukom pošlo u posljednje dvije godine. Pretprošle je bio peti, a prošle deveti.
Balkansko prvenstvo prošle godine bilo je u Srbiji, ranije u Grčkoj, Rumuniji… Siniša je još uvijek srednjoškolac, od ove godine i maturant. Nakon tog slijedi fakultet. Još ne zna gdje, ali kaže da i pored škole i sveg ostalog za biciklizam uvijek ima vremena.
– Taj sport je moja velika ljubav. Počeo sam ga trenirati tako što sam gledao tatu kako trenira. On je imao tu neku akcionu kameru kojom je snimao te svoje vožnje. I sjećam se da je na jednoj od njih pao i da sam se ja šalio s njim da bi ja to, gdje on pao, glat prošao. I onda sam došao na ideju da počnem da treniram, u proljeće 2015. godine. Tata me je nakon dvije nedjelje, a da to nisam ni znao, prijavio za maraton. U Novom Sadu je tad počela moja karijera – kaže Siniša koji je biciklo počeo voziti sa svega tri godine.
Bilo je lako, jer je tata imao radnju za servis dvotočkaša. Na našu opasku „da će ga voziti u devedesetoj ili stotoj s osmijehom odgovara“ da ništa nije nemoguće, pa ni to.
