U životu postoje trenuci koji se ne dese onda kada treba, ali nikada ne nestanu. Ostanu kao sjeme koje čeka pravo vrijeme da nikne, da procvjeta. Tako je i s maturskom ekskurzijom generacije 1988–1992. prijedorske Gimnazije – onom koja nikada nije bila. Ili bar nije bila onda. U vihoru devedesetih, kada su pasoši već bili vizirani, džeparci pripremlјeni, a srca puna iščekivanja, sve je stalo. Ekskurzija u Španiju ostala je samo san koji je život pretvorio u tišinu, razasuvši tadašnje gimnazijalke po svijetu. Umjesto zajedničkih uspomena sa sunčanih plaža i maturskog plesa, došle su godine dalјina, promjena i izazova.
Ali ni godine ni dalјine ne brišu ono što je duboko usađeno – a ta veza, to prijatelјstvo, ta Gimnazija u Prijedoru, bile su “korenom u kamenu“, kako bi rekao Momčilo Nastasijević. I zato su, trideset tri godine kasnije, iste te djevojke, sada žene u pedesetim, odlučile da napokon otputuju – ne više kao maturantkinje, već kao životom oblikovane, ali duhom vječno mlade “Curice gimnazijalke“.
Da, to im je ime – iako su ih mnogi dočekali s osmijehom: „Curice? Vi ste dame od 50 godina!“ Ali iza te ironije krije se suština – curice po duhu, gimnazijalke po srcu. Jer duša ne stari, a prijatelјstva iz školskih klupa nikada ne blijede.
Ekskurzija je ovog puta vodila u Italiju. Vesela ekipa, koferi puni uspomena i iščekivanja, kiflice iz domaće kuhinje, i nezaobilazna italijanska kancona „Feličita“, koja će se kasnije pretvoriti u himnu putovanja.
Venecija ih je dočekala u svom punom sjaju – gondole, kafići, kokteli i smijeh koji se razlijevao kanalima. Potom Padova, pa Firenca – cvjetna, umjetnička, razigrana, kao stvorena za duhove gladne lјepote. Iako ih je kiša zatekla, ništa nije moglo pokvariti vedrinu večeri provedenih u predivnom apartmanu u centru, uz čaše vina, smijeh i zagrlјaje u vrtu punom jasmina i hortenzija.
Firenca ih je, naravno, povela i u svoje galerije – Uffizi, Pitti, a sve uz zahvalnost profesorki Ljilјi koja ih je još u prvom razredu učila da umjetnost nije luksuz, već potreba. Vidjeti Botičelija, Mikelanđela, osjetiti dašak Dantea i Vespučija – sve to je bilo više od turističkog obilaska. Bio je to povratak sebi.
Večere u picerijama, vino Santi Kantučini, limočelo i amareto za kraj – sve je to bilo dio njihove priče, a šoping na tržnicama i pijacama samo začin pun boja i tekstura.
Verona je bila poslјednja stanica – Arena, Romeo i Julija, samo mahnuvši njenoj statui, jer gužva nije pokvarila raspoloženje. A zatim – povratak, u kombiju, uz pjesmu. Kao da su bile opet djevojčice. Jer jesu.
Možda nisu stigle u Španiju 1992. godine, ali su stigle do nečeg važnijeg – jedna do druge. A to je najveće putovanje od svih.
Dvije godine ranije slavile su zajedno 50. rođendane, na obali volјene Sane, i dogovorile da će to činiti svake godine – još 50 godina, zašto da ne? Ko može – dođe. Ko ne može – zna da će biti dočekan slјedeći put. Nema lјutnje, nema prozivanja – sve teče, sve traje, kao da nikada nije ni prestalo.
Jer istinska vrijednost nije u destinacijama, već u lјudima. A Gimnazija – ta stara zgrada, ti hodnici, ti profesori – bila je i ostala njihova polazna tačka. Nјihova nit.
Zato poruka na kraju glasi: Gimnazijalci, bivši, sadašnji i budući – ne zaboravite jedni druge. Nije potrebno mnogo da se ožive najlјepši dani. Samo malo upornosti i mnogo srca.
I da, Feličita – ostati bliski kao djeca, i u pedesetima!
