“Panini” albumi već decenijama predstavljaju mnogo više od običnog hobija. Za generacije koje su odrastale uz mundijale i evropska prvenstva, otvaranje kesice sličica bilo je dio svakodnevice, ritual i tema razgovora na školskim hodnicima, igralištima i ispred kioska.
Upravo u tom svijetu odrastao je i Boris Latinović, dugogodišnji kolekcionar čija priča danas predstavlja svojevrsnu arhivu jednog vremena.
Danas njegova kolekcija broji više od 350 različitih albuma, a gotovo svi najveći fudbalski albumi sa svjetskih i evropskih prvenstava kompletirani su do posljednje sličice.
Međutim, u svijetu kolekcionarstva nije važna samo rijetkost albuma, već i njegovo stanje. Kako objašnjava Latinović, upravo očuvanost često igra ključnu ulogu kada je riječ o vrijednosti pojedinih primjeraka.
– Popunjenost im diže cijenu. Ako su komplet popunjeni to je najbolje. Jedino ako imaš kompletan set sličica i prazan album, e to je još bolje. Osim toga, jako je bitno da su u što je moguće boljem stanju. To čuveno tzv. Mint stanje je kad je album doslovno bez packe i jako je teško ga takvog održavati godinama/decenijama – priča Boris i dodaje da čak i sitnice mogu uticati na vrijednost albuma među kolekcionarima.
– Cijenu smanjuje i svako pisanje po ili u albumu, nebitno da li su u pitanju rezultati, ime ili šta god. I svaka vrsta oštećenosti albuma. Pohabanost, da je malo pocijepan, ne daj Bože zalijepljen selotejpom itd – ističe Latinović.
I dok mnogi smatraju da su današnji albumi postali preobimni i zahtjevni za popunjavanje, Latinović na novu ‘Paninijevu’ eru gleda potpuno drugačije.
Najnoviji album za Mundijal 2026, najveći u istoriji Paninija, sa čak 980 sličica i 48 reprezentacija, za njega nije predstavljao teret, već novi izazov i razlog za uzbuđenje.
– Jedva sam (do)čekao. Ali sam znao da ću morati napraviti presedan i konačno popustiti i kupiti album sa tvrdim koricama, mada sam do prije par godina rekao da to nikada neću uraditi. Uradio sam to prvenstveno zbog obimnosti albuma – kaže Latinović.
Kako kaže, upravo su “Panini” albumi sa svjetskih prvenstava oduvijek imali posebno mjesto među kolekcionarima.
– Era Paninija i Mundijala je nešto jako posebno. Uvijek su njihovi mundijalski albumi bili na najvišoj cijeni u odnosu na ostale kada je u pitanju kolekcionarstvo, to se nikada nije dovodilo u pitanje.
Dodaje da je skupljanje takvih albuma kroz godine postalo mnogo više od običnog hobija.
– Prosto je stvar prestiža i brenda skupljati mundijalske albume – ističe on.
I danas, nakon više od tri decenije kolekcionarstva, određene navike ostale su iste. Kesice se i dalje pažljivo otvaraju, sličice lijepe bez žurbe, a čitav proces ima posebnu vrijednost.
– Otvaranje i lijepljenje obavljam kao pravi dobro poznati ritual u kojem i dalje uspijevam da uživam.
Priča Borisa Latinovića sa “Panini” albumima počela je još tokom Mundijala u Italiji 1990. godine, uz album koji i danas važi za jedan od najpoznatijih na ovim prostorima.
– Sve je počelo sa Mundijalom u Italiji 1990. godine i ispostaviće se kultnim, možda i najpoznatijim albumom na našim prostorima “Italija ’90”. Apsolutno sva djeca u mom okruženju su u potpunoj euforičnosti sakupljala taj album i bilo je neminovno da i ja “pokleknem” – rekao je Latinović za “Nezavisne novine”.
U svijetu današnjeg digitalnog kolekcionarstva, instant kupovine i brzog zadovoljenja želja, njegove priče zvuče gotovo nestvarno.
Punih dvadeset godina čekao je da kompletira album “USA '94”, a sličice su mu nekada stizale iz Gibraltara, Malte, pa čak i Brazila, zahvaljujući razmjenama sa kolekcionarima širom svijeta preko kojekakvih sajtova koji su služili isključivo tome.
Prva sličica se ne zaboravlja
Prva sličica koja se otvori se ne zaboravlja.
Posebno emotivno govori o prvoj sličici koju je otvorio, legendarnom Karlosu Valderami.
– To je jedna od stvari koja se ne zaboravlja. U pitanju je kultni kolumbijski čupavac i fudbalski fantazista Karlos Alberto Valderama. S njim i već pomenutim albumom (Italija ‘90) počela je moja maničnost sa sličicama – ističe Latinović za “Nezavisne”.
Albumi vrijedni bogatstva, ali ne i prodaje
Vrijednosti njegove kolekcije su ozbiljne.
Za perfektno očuvan album “Minhen '74” nuđene su mu, kako kaže, ogromne pare. Isto važi i za album Mediteranskih igara iz Splita 1979. godine. Međutim, odgovor je uvijek bio isti.
– Dok sam živ, prodati ih neću. Kada me jednog dana ne bude, neka rade s njima šta god im je volja. Možda ću ih čak i pokloniti u neki muzej ili nešto slično. Prodavati sigurno neću – kategoričan je Boris.
I dok mnogi danas na albume gledaju kao na investiciju, on ih posmatra potpuno drugačije kao intimnu arhivu vlastitog života. Na kraju, možda je i najbolje kolekcionarstvo opisao sam:
– I strast, i bolest i jedan od najljepših oblika ludila, ali bih dodao i enormna količina nostalgije za kraj je poručio Latinović.
