Danas, kada Srpska pravoslavna crkva sa pobožnim dostojanstvom i dubokim poštovanjem proslavlja Svetog Vasilija Ostroškog, srce svakog pravoslavnog vjernika ispunjava se molitvom, vjerom i nadom. U manastiru Ostrog, uklesanom u stijenu iznad Nikšića, mošti ovog velikog čudotvorca već vijekovima svijetle kao svjetionik spasa za sve koji traže iscjeljenje – tijela, duše i života. Iako je rođen u skromnom selu Mrkonjići u hercegovačkom Popovom polju, Sveti Vasilije uzdigao se do duhovnih visina rijetko kome dostižnih. Još za života ljudi su ga doživljavali više kao sveca nego čovjeka. Bio je episkop, podvižnik i zaštitnik pravoslavne vjere, a njegova borba za očuvanje naroda u vremenima turske strahovlade ostavila je neizbrisiv trag. Kada je manastir Tvrdoš razoren, povukao se u tada skromni Ostrog, gdje se u tišini molitve i posta predao Bogu – i gdje je 1671. godine i usnuo u Gospodu.
Danas, stotine hiljada vjernika dolazi pred njegove mošti. Nema tog naroda ni vjere koji nije osjetio blagodat njegovog prisustva. Muslimani, katolici, ateisti – svi dolaze u Ostrog sa molitvom i vjerom, jer čuda ne poznaju granice. Ljudi prepričavaju kako im je, nakon molitve pred svecem, bolest nestajala kao rukom odnesena, kako su im se djeca izliječila, duše smirile, a nade obnovile. Vjeruje se da oni koji se zavjetuju da će za Duhove doći na Ostrog – njihova muka neće ostati bez odgovora. No, za takvo putovanje duše, vjernici se pripremaju postom – strogim, svakodnevnim, sve do praznika Trojice. Oni koji kreću na taj sveti put, običaj je da ponesu ulje, tamjan i pamuk – da to prenoći kod sveca, a potom se čuva za “ne daj Bože”, kao sveta zaštita. Na današnji dan, po narodnom vjerovanju, ne rade se teški poslovi. Umjesto toga, valja očistiti dom – ne samo zbog higijene, već kako bi tokom cijele godine u njemu vladali mir, sloga i blagoslov. To je dan kada se dom ispunjava molitvom, tamjanom i tihim sjećanjem na čovjeka koji je ostavio zemaljski život, ali je ostao vječno prisutan među nama.
Manastir Ostrog, iako ne blista veličanstvenim freskama kao neki srednjovjekovni manastiri, ne može se mjeriti po duhovnoj snazi. On je svetilište gdje se suze pretvaraju u molitvu, a molitva u iscjeljenje. Mjesto gdje Sveti Vasilije Ostroški – živi i nakon smrti – neprestano izlazi u susret onima koji dolaze s vjerom. Njegovo ime živi, a snaga njegove ljubavi i danas, i zauvijek ostaje uz narod koji mu dolazi s nadom.
D.Stojnić/infoprijedor.ba
