Sveti prorok Ilija, poznat kao Ilija Gromovnik, zauzima posebno mjesto u srpskoj pravoslavnoj tradiciji. Njegov praznik, Ilindan, obilježava se 2. avgusta i u narodu je povezan s prirodnim pojavama poput gromova, vjetrova i oluja. Poštovan u pravoslavlju, Sveti Ilija slavi se kao strog i nepokolebljiv propovjednik etičkih vrijednosti na kojima je zasnovana hrišćanska vjera. Starozavjetni je prorok, prisutan i u Starom i u Novom zavjetu, koji je propovijedao Božju volju i nagovještavao dolazak Isusa Hrista.
Vjeruje se da Sveti Ilija nije umro, već da se živ, plamenim kočijama, vaznio na nebo, pa se ta scena slika na prazničnim ilindanskim ikonama. Smatra se najsilovitijim među ognjenim svecima, pa se svetkuje s ogromnim strahopoštovanjem.
Sveti Ilija Gromovnik pada u najsušnije i najtoplije doba godine, a običaj je da se na njegov praznik ne radi u polju, kako se ne bi navukao gnjev svetitelja. Ukoliko danas grmi, propašće sav rod oraha i lješnika.
Od davnina se čuva izreka „Od Svetoga Ilije, sunce sve milije“, jer se vjeruje da vrućine jenjavaju. Nakon ovog dana, prema vjerovanju, više se ne treba kupati u rijekama. Vjeruje se da je na današnji dan dobro uzeti med radi zdravlja. Nekada je bio običaj da majke mažu djecu medom kako bi cijele godine bila zdrava. Narod vjeruje da je med koji se izvadi na Ilindan ljekovit.
Na ovaj dan mnoge porodice pripremaju pečenog pijetla kao dio svečane trpeze.
Priprema pečenog pijetla za Ilindan ima duboko simbolično značenje. U prošlosti se vjerovalo da je ovaj čin svojevrsna žrtva Svetom Iliji, pokušaj da se umilostive sile koje mogu ugroziti usjeve i domove. Pijetao se prvo prinosio kao žrtva, a potom služio kao dio gozbe, čime se, prema vjerovanju, prizivala zaštita i blagostanje.
U nekim dijelovima Srbije, običaj pečenja pijetla bio je posebno prisutan tokom godina obilježenih sušom, gradom ili drugim nedaćama. Vjerovalo se da pijetao tada simbolično „izmiruje“ dom s nebeskim silama.
Etnološki, pijetao u srpskoj tradiciji ima duboku simboliku – on je znak svjetlosti, jutra, novog dana i zaštite od zlih sila. Njegovo kukurikanje označava dolazak svjetla i rastjerivanje tame, pa se smatralo da time štiti kuću i ukućane. Jedno od najdublje ukorijenjenih vjerovanja jeste da pijetao na Ilindan predstavlja samog domaćina kuće, posebno najstarijeg člana porodice. Smatralo se da, ukoliko se za praznik ne pripremi pečeni pijetao, domaćin možda neće dočekati sljedeći Ilindan. Tako je pijetao postajao simbol životne snage, mudrosti i dugovječnosti.
U porodicama koje slave Svetog Iliju kao krsnu slavu, priprema trpeze zavisi od dana u sedmici na koji praznik padne. Ukoliko Ilindan nije u srijedu ili petak, danima kada se po pravilu posti, pečeni pijetao je obavezan dio slave. Ako praznik padne na posni dan, običaj se izostavlja u skladu s pravilima posta, piše Ona.rs.
U savremeno doba, ovaj običaj se ne praktikuje u svakoj pravoslavnoj kući, ali njegovo značenje i dalje živi kroz narodna vjerovanja i porodična predanja. Mnogi i danas, 2. avgusta, izbjegavaju teže poslove, ne peru veš niti ulaze u njive, vjerujući u staru izreku: „Sveti Ilija ne prašta.“
