Upoznali su se u Foči, dok su polagali prijemni ispit, a nakon toga družili su se tokom cijelih studija. Onda ih je vezao posao defektologa u Centru „Sunce“, pa je prijateljstvo nadograđeno i profesionalnom saradnjom. U nastavku priče, u kojoj se bave oslikavanjem zidova, dječijih soba, školskih, vrtićkih i prostora Fakulteta krenuli su sami.
Oni su Stevan Šeatović i Miloš Bajić, defktolozi i šarmeri vješti na ideji i kistu. I što je najvažnije, zbog onog šta rade, podržavaju ih njihovi sugrađani. Stevan priča da su tu podršku, uz koju je išao i ogroman broj pitanja da li bi nešto slično mogli nacrtati i u dječijoj sobi, dobili dok su oslikavali zid na glavnom ulazu dječijeg vtića „Radost“.
– Tada smo shvatitli da bismo oslikavanje mogli nastaviti i nakon što završimo zid na vrtiću. Tako je i bilo. Iscrtali smo nekoliko soba, uglavnom prijateljima. Prosto je nevjerovatno to na koliko smo pozitivnih reakcija naišli kod Prijedorčana na društvenim mrežama, a pogotovo od lokalnih medija, kojima smo jako zahvalni. Da li je na to uticala korona, pa su ljudi radi čuti pozitivne stvari, ne znam.
No, bilo nam je interesantno kad je RTRS tražio da dođu snimiti buldoga kojeg smo za Vaskrs nacrtali na staroj kući, jer smo zbog policijskog časa, a valjda i revolta prema, ne znamo ni mi već čemu, morali biti napolju, pa makar i pored kuće – priča Stevan za naš portal.
Dodaje da stalno naglašavaju da su defektolozi koji vole boje i slikanje, a ne školovani slikari.
– Ne želimo miješanje ni u čiju struku. Valjda zato što znamo koliko nama smeta to što pojedini, koji bi samo željeli da budu defektolozi, samoinicijativno rade s djecom sa smetnjama u razvoju. Ovo čime se mi bavimo, kada „zatvorimo dnevnike“ i izađemo iz učionica prosto je ljubav, nastavak dobrog druženja, vrijeme koje nije bačeno u kojem se nas dva prije svega dobro zabavljamo. Valjda se zato i slika koju ostavljamo iza sebe, kad popakujemo boje, mnogim dopada – iskren je Stevan.
On i Miloš, valjda zbog tog što planiraju ozbiljnije da se bave oslikavanjem, stalno traže savjete i pitaju.
– Kuma Sanja je likovni umjetnik, i uglavnom kad naiđemo na problem oko miješanja boja, sjenčenja, kompozicije i slično, zovemo je u pomoć. Kada je u pitanju ovaj drugi dio, građevinski, tu uglavnom za sve pitamo prijatelje, Srđana i Nemanju koji su profesionalci u tom području. Zahvaljujući njima, sada znamo i kakva nam treba skela, fasadne, a ne samo beton boje, valjci, kistovi, čiji su proizvodi bolji i slično – kaže Stevan i naglašava da im je zajednička želja, ta da kao mladi ljudi ostave neki trag iza sebe.
– Izuzetno smo ponosni što na ovaj način uljepšavamo grad. Meni lično, Prijedor, je dao posao, djevojku, sada zaručnicu, najbolje prijatelje, a nadam se i kuma, šta mislite ko bi to mogao biti. E, Pa zašto i ja da ne ostavim Prijedoru nešto – kaže na kraju svoje priče Stevan.
Svoju, tako sličnu Stevanovoj priči, ima i Miloš. Prijatno je iznenađen s prvim, za njih velikim projektima.
– Naš kolega Milan pokazao je slike iz naše učionice upravi gradskog vrtića, nakon čega su oni poželjeli da oslikamo glavni ulaz u vrtić. U tom trenutku nismo imali nešto značajno iza sebe, osim nacrtanog Miki Mausa, Mumijevih, Toma i Džerija… izgledali su jako skromno u odnosu na sadašnje crteže. U vrtiću, a kasnije i u firmi za preradu voća i povrća, angažovani smo bez pitanja „kako će zidovi na kraju ispast?“. Kada smo pitali direktora te firme kako se nije uplaši da ćemo nešto nacrtati loše, jer ipak je to zid od 30-ak metara, pa i glavni ulaz, odgovorio je : „Šta god da nacrtate ne može biti loše, i biće bolje od odštampane folije“- priča Miloš.
Iskren je i kaže da se sve do oslikavanja vrtića nisu planirali baviti ovim poslom.
– Vrtić smo oslikali volonterski, 15 dana smo koristili sve svoje slobodno vrijeme nakon škole, da crtamo. Bili smo iznenađeni tim koliko je djece pozitivno reagovalo na likove iz bajki.
Kao defektolozi znamo koliko je teško danas privući pažnju djeteta i odvojiti ga od računara, ali dok smo crtali, djeca su stajala kao hipnotisana. Gotovo svaki roditelj je morao prije odlaska iz vrtića saslušati njihovu priču o tom koje smo sve likove nacrtali. Čak su se roditelji koji odvode djecu iz vrtića šalili u stilu „možete li doći da nam pričuvate djecu. Ništa ne trebate raditi, samo crtajte – priča s osmijehom Miloš i dodaje da s vremenom dobijaju sve teže motive za oslikavanje.
Stalno se vrte po You-tube-u i „kradu“ znanje od profesionalaca. Priznaje i da su svjesni tog da ih nepoznavanje likovnih tehnika i uopšte znanja iz slikarstva značajno sputava u tom nekom likovnom napretku. Zbog tog stalno, u želji za usavršavanjem i kvalitetnijim crtežom, tragaju… za kursevima i edukacijama na temu slikarstva.
-Želja nam je da nekad dostignemo ono što sada radi poznati dobojski muralista Deni Božić. Taj momak je od Doboja napravio likovnu galeriju na otvorenom. Vjerujem da ni on sam ne zna koliko je portreta poznatih pisaca, vojskovođa, naučnika nacrtao. Kada kažem da ga dostignemo, mislim na kvalitet njegovih crteža. I sami znate kako je teško nacrtati nečiji portret, a zimislite da ga crtate na zidu koji vidite u cjelini tek kad se odmaknete nekih 5-6 metara. Nedavno je u Gradišci nacrtao najveći mural Kobija Brajanta u Evropi. Nadamo se da ćemo imati priliku da ga upoznamo i pokupimo koji savjet – kaže Miloš koji je pozvao sugrađane da im se obrate, kada je riječ o nekim javnim površinama zidovima koji se nalaze u ulici.
– Želimo da Prijedor ima što više murala, da polako ljudi počnu da primjećuju i cijene likovnu umjetnost (mada ono što mi radimo još nije ni blizu umjetnosti). Prijedor je poznat po izuzetno kvalitetnom pozorištu, muzičkoj školi, evo sad dobijamo i gradski hor, imamo galeriju koja se nalazi na najprometnijem mjestu u gradu. Grad je podržao ideju o muralima kroz konkurs koji se raspisuje svake godine, ali mislim da je to isuviše rijetko za ovoliki grad. Jedan mural godišnje je malo. Vjerujem da novac iz budžeta odlazi na bitnije stvari, zato apelujem na sugrađane, da se organizujemo i sami uljepšamo fasade, a samim tim i naš grad – poručio je Miloš.
