Nenad Janković, javnosti poznatiji kao dr Nele Karajlić, ime je koje je neraskidivo vezano za muzičku, književnu i širu kulturnu scenu bivše Jugoslavije. Kao osnivač kultne grupe „Zabranjeno pušenje“ i klјučna figura pokreta „Novi primitivizam“, Nele je ostavio neizbrisiv trag, postavši simbol nekonvencionalnog pristupa umjetnosti i buntovnog duha. Nјegov sarkazam, duboko ukorijenjen u socijalnim i političkim prilikama, ostao je prepoznatlјiv i decenijama nakon vrhunca njegove muzičke karijere. U razgovoru za “Kozarski vjesnik” otkriva razmišlјanja o vremenu kada je politika oblikovala živote lјudi na Balkanu, ali i o književnom stvaralaštvu u kojem se bavio političkim i društvenim temama.
Nele je karijeru započeo kao mladi buntovnik koji je kroz muziku, humor i satiru uspijevao da prenese istinu o društvenoj stvarnosti osamdesetih godina. Kao dio projekta „Nadrealisti“, oblikovao je jedan od najoriginalnijih satiričnih pogleda na život u socijalističkoj Jugoslaviji.
– Bilo je to vrijeme kada je humor imao mnogo veću snagu nego danas. Nismo pravili satiru da bismo mijenjali svijet, već da bismo se izborili s njim. Jugoslavija je tih godina bila i raj i pakao, pa nam nije manjkalo inspiracije – kaže Karajlić.
On ističe da je upravo književnost velikog Radoja Domanovića bila glavna inspiracija za njegov rad, a satira koju je Domanović majstorski koristio, postala je temelј njegove vlastite književne filozofije.
– Humor je konstanta naše istorije, naročito kada je riječ o pisanoj riječi, kasnije uobličenoj kroz film i televiziju. Dramaturzi poput Sterije i Nušića su besmrtni, kao i Radoje Domanović, koji je odredio moju estetiku “Top liste nadrealista”. On je taj koji je unio zaumni element u literaturu tog tipa i koji se mogao tih godina sresti samo kod Marka Tvena. Istina je da je najlakše napraviti ozbilјan tekst ili seriju. To je, uslovno rečeno, mnogo lakše nego napisati “Gospođu ministarku” ili “Ko to tamo peva”. Ja imam, igrom slučaja, dosta prijatelјa koji rade u američkoj filmskoj i televizijskoj industriji i iz prve ruke znam da je kod njih stanje gore nego kod nas. Humor je najteže napraviti, jer je, pored talenta, potreban apsurd trenutka koji će poslužiti kao inspiracija i to je razlog zašto se ne može pojaviti novi Čaplin – pojašnjava Nele.
Karajlić smatra da je humor, kao umjetnička forma, veoma zahtjevan i rijetko se pojavlјuje u modernim medijima. Iako su prošle mnoge godine od vremena “Top liste nadrealista”, on naglašava da se takav humor danas ne može lako ponoviti.
– Srbi imaju ozbilјnu istoriju humora. Počevši od epske poezije, pa do modernih vremena. Da nije bilo narodne epske poezije, vjerovatno bismo zaboravili gdje smo i ko smo. Od pada Smedereva do uspostavlјanja Pećke patrijaršije, prošlo je skoro 100 godina i mi u tom periodu nismo imali nijednu instituciju, ali smo imali guslare čije su nas pjesme održale. U tim pjesmama jedna od osnovnih crta je i humor koji je genetski provejavao i kod svih pisaca koji su nastali na korijenima naše istorije, ma koliko se oni bavili ozbilјnim temama. Ukoliko se u takvim djelima ne prepoznaje egzaktni humor, onda postoje naznake kroz predočavanje humora koji pisac daje putem veoma ozbilјnih tema. Humor je ozbilјna stvar i najteže ga je praviti, jer traži direktnu reakciju kada je riječ o pozorišnoj i filmskoj umjetnosti. Ozbilјna drama ne traži trenutnu reakciju, jer gledalac će na kraju da predoči svoja osjećanja. Sa druge strane, režiser je propao ukoliko na komediju publika ne odreaguje trenutno. Komedija traži smijeh publike kao potvrdu kvaliteta komada – pojašnjava Karajlić.
Kroz bend „Zabranjeno pušenje“, Nele je stvorio kultne pjesme poput „Zenica bluz“ i „Dan Republike“, čiji su stihovi bezvremenski.
– Kada smo nastajali, nismo ni sanjali da ćemo postati dio nečeg velikog. Cilј je bio stvarati muziku za sebe i uži krug prijatelјa. Ipak, publika je osjetila našu iskrenost i prepoznala sebe u našim pjesmama – priznaje on.
Dodaje da je veliku ulogu u stvaranju, ali i raspadu benda imala geografska i istorijska uslovlјenost naroda Balkanskog prostora.
– Da je Jugoslavija ostala onakva kakva je bila te osamdesete godine, mi ne bismo imali nikakvu ambiciju da idemo van njenih granica, jer prodavali smo po sto hilјada ploča u to vrijeme. Raspadom Jugoslavije, došli smo do zida. I tada, nismo više bili toliko mladi kao na početku, pa smo morali da pronađemo neko ekonomsko opravdanje za nastavak muzičke karijere. Tako je došlo do saradnje sa Emirom Kusturicom, koja je bila logičan slijed priče o “Zabranjenom pušenju”. Kusturičini filmovi su na neki način postali platforma preko koje smo uspjeli da prokrstarimo cijeli svijet i postanemo muzičari poznati van granica nekadašnje Jugoslavije – prisjeća se Nele.
Svoj prvi roman, “Fajront u Sarajevu”, objavio je 2014. godine. Ovaj autobiografski prikaz Sarajeva ubrzo je postao regionalni bestseler. Janković naglašava kako je pisanje knjige bilo njegov način da se suprotstavi iskrivlјenju istorije.
– Kad je došlo vrijeme da napišem svoju prvu knjigu, ne mogu reći da sam bio zaboravlјen, daleko od toga, ali praktično 16 godina nisam imao nikakvu komunikaciju s prostorom u kojem sam trebao da se izrazim. Želio sam da je napišem mnogo ranije, ali nisam imao vremena. Moja prva ideja došla je kad smo prvi put svirali u Izraelu, u Jerusalimu. Naš vozač, koji nas je vozio prema tom gradu, rekao nam je da je koncert rasprodan, a meni je to bilo jako interesantno – da napišem priču o lјudima koji dolaze i koji svojom muzikom pune salu u gradu gdje je rođena zapadna civilizacija. Sve ovo drugo može da se desi, da postaneš popularan u Nјemačkoj ili Francuskoj, ali popularnost u Izraelu je naprosto bila nerealna, jer oni su specifični po tome što su okrenuti isklјučivo sebi. To je bilo oko 2004. godine, i tada sam shvatio da moram ostaviti neki trag. Tim prije što je legenda o Jugoslaviji, Sarajevu, Bosni, “Nadrealistima” i “Zabranjenom pušenju” polako, ali sigurno, dobijala potpuno drugačije obrise. Već tada je bilo očigledno da se istorija iskrivlјuje, i sve više sam viđao stvari na Vikipediji koje su bile netačne. Primjera radi, “Zabranjeno pušenje” je navedeno kao bend iz Bosne i Hercegovine, što je suludo, jer mi smo bili jugoslovenski bend. Naš meteorski uspjeh direktno je bio uslovlјen veličinom tržišta tadašnje države. Svi bendovi koji su nastali od 1945. do 1991. bili su jugoslovenski. Naravno, svako ima pravo da se nazove kako hoće, mogu ja reći da smo mi nastali u Mongoliji, ali to nije istina. Po tom principu jednako je besmisleno reći da smo nastali u Bosni i Hercegovini. Mi smo bili jugoslovenski bend, koji je osnovan u Sarajevu, i to su činjenice koje se ne mogu mijenjati! Zbog svega toga sam odlučio da napišem knjigu kako bih objasnio lјudima odakle dolazimo i kako bih ostavio istinit trag. Uspjeh “Fajronta” nije bio samo moj lični uspjeh, nego i uspjeh istine, jer svi imaju svoju priču. Takođe, nisam samo pisao svoju verziju tog perioda, svog života i rada, nego sam uklјučio i objektivne činjenice koje se danas prećutkuju ili se ne žele čuti. Pišući, nisam imao potrebu za kompromisom. Nije bilo šanse da se desi nešto što bih sačuvao, a da nisam zapisao. Vodio sam se mišlјu da kad pišete autobiografiju, ne smijete sebi dozvoliti da ostavite utisak kako nešto krijete. Kao što je moj urednik Ratko Dmitrović rekao, jedini sam autobiograf koji sebe nije predstavio kao narodnog heroja. Svi koji pišu autobiografije, naročito iz nemirnih vremena i ratova, sebe predstavlјaju kao glavne generale. Po logici da su svi ostali glupi, samo da su oni znali kako to treba da bude. Ja nisam srećom bio general, a nisam imao ni namjeru da se petlјam u to, ali sam znao da ne smijem da štedim sebe – pojašnjava autor.
Nјegova književna avantura nastavila se trilogijom “Solunska 28”, koja kroz tri generacije likova prikazuje istorijske promjene Beograda tokom burnog 20. vijeka.
– Na ideju o trilogiji došao sam 1992. godine, kada sam kao izbjeglica stigao u Beograd. Tražeći mjesto za stanovanje, saznao sam da sam suvlasnik kuće na adresi Solunska 28. Već tada mi se rodila ideja da napišem djelo o nastanku i razgradnji kuće i njenih stanovnika. Namjerno sam obuhvatio period od 100 godina, jer su to bila uzbudlјiva vremena u istoriji Beograda. Beograd je prelazio iz ruku jedne imperije u drugu, a u dvadesetom vijeku je pet puta bombardovan. Išao sam kod mog izdavača u “Lagunu”, Dejana Papića, i rekao mu da imam genijalnu ideju da napišem roman o Solunskoj ulici. Gledao me je kao da nisam normalan, jer ko će danas čitati 1.000 stranica? I onda mi je predložio da napišem roman u tri dijela. Naravno, romani “Solunska 28” su fikcija sa fragmentima realnih događaja. Moj pradjed, koji je napravio kuću u toj ulici, došao je iz Prahova sa istoka Srbije, sa Dunava i bio je prota, a ne alas, kao što sam ga ja opisao u romanu. Ipak, cijeli taj period s kraja 19. i početka 20. vijeka je izuzetno dinamičan i zanimlјiv iz više istorijskih aspektata. Naime, srpski narod, grad Beograd i Srbija prošli su kroz haos – od ubistva kralјa Aleksandra Obrenovića, preko aneksije Bosne i Hercegovine, Carinskog rata, Prvog i Drugog balkanskog rata, pa sve do svjetskih ratova. Moja želјa je bila da povežem fikciju s dokumentovanim istorijskim okolnostima. Iako su likovi izmišlјeni, njihovi životi su oblikovani stvarnim događajima. Ovo nije samo priča o jednoj porodici, već i hronika Balkana, ispričana kroz sudbine običnih lјudi – obrazložio je on.
Karajlić priznaje da su njegovi direktni stavovi često izazivali kontroverze i udalјavali ga od prijatelјa, istovremeno stvarajući nove neprijatelјe. Kako kaže, to mu se dešavalo zbog iskrenosti i manjka mudrosti. Ipak smatra da je upravo to ono što ga je oblikovalo kao pisca.
– Mogao sam se zaklјučati, kao što su se zaklјučali moji kolege koje godinama ništa nisu govorili. Nigdje ih nije bilo, ćutali su, i oni su me savjetovali da se ne petlјam dok se sve ne završi. Na kraju, samo Kusta i ja smo ostali sa negativnom konotacijom, dok su svi oni koji žive, rade i sviraju u Beogradu, otišli u Sarajevo, nakon rata, najnormalnije. Ne znam šta da kažem sem da su oni definitivno imali tu socijalnu inteligenciju koju ja očigledno nisam imao. Tako sam polako gubio prijatelјe i sticao neprijatelјe. Kad izgubiš prijatelјa, nije toliko teško kao kada dobiješ neprijatelјa. Iz toga je postalo simptomatično koliko sam glup, koliko svaki put napravim neki korak koji nekoga povrijedi, a možda ga nisam trebao povrijediti. Tako je bilo i sa prvim bendom, a na neki način je bilo i sa drugim – rekao je on.
Bez obzira na sve, Karajlićev stav, kako naglašava, ostao je doslјedan: stvaranje i raspadanje Jugoslavije predstavlјaju klјučnu osovinu svih događaja, kako na političkom i kulturnom, tako i na cjelokupnom društvenom životu druge polovine dvadesetog vijeka, ostavlјajući neizbrisiv trag na generacije naroda i narodnosti jugoslovenskog prostora.
– Smatram da se istina o sudbini naših naroda nalazi u stavu poznatog istoričara Dušana Batakovića, koji kaže da je Jugoslavija imala dva nesretna detalјa koja su odlučujuće uticala na njen pad – da je Stalјin živio prekratko, a Tito predugo. I upravo su to smjernice koje su oblikovale put događajima i situacijama koje su odredile sudbine lјudi naših prostora – obrazlaže Karajlić.
Nele na kraju navodi da sve što je prošao kroz svoj rad i život, doživlјava kao alat za očuvanje duha jednoga naroda.
– Umjetnost i humor su snaga – snaga da prepoznamo vlastite mane, ali i da idemo naprijed uprkos svim izazovima – zaklјučuje on.
