Zaroniti na 200 metara dubine znači zakoračiti u sumračnu zonu okeana – tajanstveni svijet u kojem svjetlost više ne dopire, gdje biljke ne mogu preživjeti, a čovjek može opstati tek uz vrhunsku tehnologiju. Najdublji ljudski zaron do danas dosegao je impresivnih 332 metra. A okean ide daleko, daleko dublje – do crne tišine Marijanskog rova, 10.935 metara ispod površine. Tamo gdje ni svjetlost ne dopire, a pritisak je gotovo nezamisliv, ipak su se odvažili neki pojedinci – poput Victora Vescova 2019. godine, ili Jamesa Camerona 2012. – da istraže ono što većina čovječanstva nikada neće vidjeti.
Ali kad sve to zbrojimo – nije li fascinantno, i pomalo porazno, da smo do sada istražili tek oko 5% okeana? Ogromna većina podvodnog svijeta ostaje u potpunom mraku – i doslovno i metaforički. Ne znamo šta se krije tamo dolje, a ulažemo milijarde da pratimo potrese na Marsu, analiziramo atmosferu Neptuna, ili predviđamo prolazak kometa koje se javljaju svakih 75 godina. Znamo šta se dešavalo prije tri miliona godina, imamo slike iz udaljenih galaksija starijih od našeg Sunca, ali ne znamo šta leži u okeanu ispod naših nogu. Znamo precizne podatke o površini Mjeseca, a o dnu vlastite planete – tek tragove.
I zar nije ironično da znamo sve o zvijezdama udaljenim hiljadama svjetlosnih godina, a nismo do kraja istražili ni piramide koje su pred našim očima? Ne osporavam veličinu i značaj svemirskih istraživanja, niti znanje koje smo kroz njih stekli. Ali pitam se, kako smo postali civilizacija koja sanja o Marsu, a ne razumijemo dubine okeana? Jesmo li izgubili osjećaj za ravnotežu između onoga što nas okružuje i onoga što nam je daleko? Možda je krajnje vrijeme da, umjesto što gledamo ka zvijezdama, zavirimo ispod vlastitih nogu. Jer možda se upravo tamo – u toj tami, na dnu planete – kriju odgovori koje uzalud tražimo u svemiru.
D.Stojnić/infoprijedor.ba
