Sjećam se prve šetnje po dolasku u Varanasi. Imao sam utisak da su mi se čula već donekle prilagodila…a onda je pored mene prošla grupa muškaraca na ramenima noseći postolje sa uvijenim pokojnikom (nosili su ga na ritual spaljivanja), sve vrijeme nešto uzvikujući, pjevajući i maltene trčeći, shvatio sam da sam došao u jedan sasvim drugi svijet. U tom svijetu važe druga pravila i drugi rituali vezani za umiranje, rađanje, radost, tugu…
Inače grad se prostire duž obale rijeke do koje se silazi betonskim stepenicima, poznatijim po nazivu ‘the ghats’. Tih gatova ima negde oko osamdeset i svaki ima svoj naziv. Oni čine dušu grada, na njima se moli, šeta, jede, spava, raduje, spaljuje… I tako vjekovima, danju i noću. Na jednom malom gatu se upravo pripremalo spaljivanje tijela pokojnika.
Na povišenom dijelu pripremljena su nova drva, u podnožju ostaci crnog pepela. Tijelo je zamotano u bijelu plahtu. Obredu mogu prisustvovati samo članovi porodice, slikanje je naravno zabranjeno.
Penjem se na obližnje brdašce odakle ću napraviti par snimaka podalje od rodbine koja, ako vas primjeti, može da vas “počasti” i batinama, ako niste dovoljno brzi.
Spaljivanje, za koje su zaduženi pripadnici posebne kaste, se vrši bez prekida, danonoćno, i dok su u drugim gradovima Indije, mjesta za spaljivanje skrivena, u Varanasiju se obavljaju javno. Za hinduse smrt je samo silazak sa pozornice i odlazak u drugu dimenziju, nakon čega slijedi ponovno rađanje i ezgistencija u fizičkom svijetu, zato se hindusi smrti ne plaše. život i smrt, smrt i život, sve je to jedan beskrajan ciklus. Za Hindu vjernike važno je da žive u harmoniji sa vrlinom (darma), a konačni cilj im je oslobađanje od vječnog ciklusa rađanja i umiranja.
I sad, nakon 11 godina od posjete Indiji mislim da Indiju treba doživjeti kao i život koji je prepun i lijepih i ružnih trenutaka, čudnih sudbina ali i snažnih i odvažnih ljudi. Indijci u sebi imaju ono nešto što čovjeka čini čovjekom, bez obzira gdje živio, čime se bavio ili koliko para imao. Indija se, onima koji imaju tu sreću da je upoznaju, uvuče pod kožu na najlukaviji način. Opije ih svojim mirisima, zaslijepi jarkim bojama… i osuđeni su na to da joj se uvijek i iznova vraćaju.
