13 C
Prijedor
Četvrtak, 1 Oktobra, 2020

Savjetovala mužu da izvede drugu ženu na večeru, a onda je nastala priča koja ostavlja bez daha

0
foto: Ilustracija

Vrijeme je postalo novac i često zbog vremena ne stižemo pokazati svima koje volimo koliko nam znače u našim životima.

Nakon 21 godine braka moja žena je poželjela da izvedem drugu ženu na večeru i u kino! Rekla mi je, “Volim te, ali znam da te i ova žena voli možda i više od mene i da bi rado provela neko vrijeme s tobom”.

Ta druga žena bila je moja majka. Bila je udovica već 19 godina. Ipak zbog previše obaveza i zbog troje djece, nisam bio u mogućnosti viđati je često. Poslušao sam suprugu i te iste noći sam nazvao svoju majku i pozvao je da izađemo na večeru, a poslije i u kino.

“Što nije u redu sine, jesi li dobro?!”, uzvratila je pitanjem. Moja majka onaj tip ljudi koji, ako ih nazovete kasno u noć, odmah pomisli da se nešto loše dogodilo.

Tog petka poslije posla, krenuo sam do njene kuće. Bio sam jako nervozan. Kada sam stigao ispred kuće primijetio sam da je i ona bila malo nervozna zbog našeg izlaska. Imala je lijepu frizuru i nosila je haljinu koju je nosila na nekoj od njenih godišnjica braka. Imala je širok osmijeh koji je zračio anđeoskim sjajem.

“Rekla sam svojim prijateljicama da izlazim sa svojim sinom i sve su bile impresionirane. Jedva čekaju da im ispričam kako je prošlo”, rekla je u dahu.

Izašli smo u vrlo lijep restoran, ne previše elegantan, ali s jako lijepim ambijentom. Dok smo ulazili, majka me uzela pod ruku. Sjeli smo i ja sam počeo čitati jelovnik, ona je zbog lošeg vida mogla čitati samo velika slova. Čitajući, podigao sam pogled i primijetio da me majka gleda. Nostalgičan osmijeh pojavio joj se na usnama.

Ehhh, a nekada sam ja tebi čitala jelovnik kad si bio mali”, rekla je.

“Dobro, onda je vrijeme da se opustiš i da ti uzvratim uslugu”, odgovorio sam.

Tijekom večere vodili smo sasvim običan razgovor dotaknuvši se i nekih zajedničkih doživljaja. I toliko smo se zanijeli u razgovor da smo i zaboravili na film.

Kada sam je navečer odvezao kući rekla mi je :”Izaći ćemo opet, ali samo pod uvjetom da ja tebe izvedem”.

Složio sam se…

“Kakav je bio izlazak?”, upitala me supruga kad sam stigao kući.

“Vrlo, vrlo lijep. Mnogo bolje nego što sam očekivao”, odgovorio sam.

Nekoliko dana kasnije, moja majka je umrla od srčanog udara. Dogodilo se sve tako iznenada da nisam imao priliku pomoći joj. Nakon određenog vremena, primio sam kuvertu s priznanicom od restorana u kojem smo bili. Unutra je na jednoj cedulji bilo napisano: ‘Platila sam ovaj račun unaprijed. Nisam bila sigurna hoću li i ja biti prisutna, no svejedno, platila sam večeru za dvoje, tebe i tvoju suprugu.

NIKAD NEĆEŠ ZNATI KOLIKO MI JE ZNAČILA ONA NOĆ. VOLIM TE, SINE.’

Tog trenutka sam shvatio važnost riječi: “VOLIM TE”. I važnost vremena koje odvojimo za one koje volimo.

Izvor

Da li su ljudi ozbiljni kad prizivaju smrt?

0


Neki je starac skupljao u šumi drva za zimu. Jednog dana nosio je na sebi teško breme. Umorio se pod teretom. Konačno je odložio drva na zemlju da malo odmori i predahne.

“Oh, kad bi me već jednom ova smrt uzela” – jecao je. “Na ovoj zemlji samo podnosim muku i bol.”

I Smrt se istog trena nađe pokraj njega. “Što želiš od mene, starče?” – upita ga Smrt.

“Samo da mi ovaj moj teret podigneš opet na ramena” – odgovori starac žurno.

KADA NAS DIJETE PITA KOLIKO ZARAĐUJEMO ZA SAT VREMENA

0

Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog petogodišnjeg sina kako ga čeka na vratima.

Sin: ‘Tata, mogu li te nešto pitati?’

Otac: ‘Da, naravno?’

Sin: ‘Tata, koliko zarađuješ na sat?’

Otac: ‘To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?’ kaže ljutito.

Sin: ‘Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?’

Otac: ‘Ako već moraš i to znati, zarađujem 50 dolara na sat.’

Sin: ‘Oh,’ dječak odgovori, spuštene glave.  ‘Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?’

Otac je bio bijesan ‘Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i idi pravo u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječije ludorije!’

Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.

Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja ‘…kako se samo usuđuje pitati takva pitanja, samo da bi dobio novac?’

Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio: Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara…stvarno ne pita često i ne traži novac…

Čovjek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata.

‘Jesi zaspao, sine?’, upitao je.

‘Ne, tata, budan sam” odgovori dječak.

‘Razmišljao sam…možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.’

Dječak se uspravio, smješeći se. ‘Oh, hvala ti, tata!’, povikao je. Tada, zavuče ruku ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica.

Kad je vidio da dječak već ima novca, ponovo se naljutio.

Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.

‘Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?’, planu otac.

‘Zato što nisam imao dovoljno, tata, a sada imam.’, odgovori dječak. ‘Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra kući ranije. Želim večerati s tobom.”

Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oproštaj.

Ovo je samo kratki podsjetnik za sve nas koji naporno radimo. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prolazi mimo nas bez da provedemo bar neko vrijeme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu. Sjeti se i “podijeli tih 50 dolara” s nekime koga voliš. Da umremo sutra, kompanije za koje radimo će nas lako zamijeniti. Ali porodici i prijateljima koji ostanu za nama nedostajaćemo do kraja njihovog života.

Srce jednog miša

0

Po indijskoj basni postojao je miš koji je živeo u neprestanom strahu od mačaka.

Jedan čarobnjak sažalio se na njega i pretvorio ga u mačku.

Tada je on počeo da strahuje od pasa.

Čarobnjak ga je pretvorio u psa, posle čega je ovaj počeo da se boji pantera.

Kada je pretvoren u pantera, počeo je da se boji lovaca.

Čarobnjak se predao, ponovo ga pretvorio u miša i rekao mu:

– Nikako ne mogu da ti pomognem, jer uvek zadržavaš srce jednog miša.

Šta se desi kada majstor umjesto ograde napravi most

0

Bila jednom dva brata koji su živjeli na susjednim farmama i jednog dana su se posvađali. Bila je to prva ozbiljna svađa tokom četrdeset godina, koliko su živjeli jedan pored drugog, djeleći dobro i zlo.

A onda je ta sloga najednom prestala. Sve je počelo od malog nesporazuma koji je vodio do velike svađe i grubih riječi nakon kojih su uslijedile nedjelje bez druženja i razgovora.

Jednog jutra, neko je pokucao na Džonova vrata. Otvorio ih je i video čovjeka sa stolarskim alatom.

– Tražim posao – rekao je. Možda bi ovde na tvojoj farmi mogao da se nađe neki poslić za mene?

– Da, reče stariji brat. Znam šta bi mogao da uradiš za mene. Vidiš onu kuću sa druge strane potoka? Tu živi moj komšija, zapravo, moj mlađi brat. Prošle nedjelje je između nas bila livada, ali je on nešto kopao od rijeke dovde i sad je između nas potok. To je uradio da bi mi napakostio, ali vratiću mu ja… Vidiš ona debla pored štale? Hoću da mi napraviš ogradu od dva metra da više ne vidim ni njega ni njegovu kuću.

Stolar mu reče: – Sve mi je jasno, videćeš kako ću to sjajno da uradim.

Stariji brat je morao da ode do grada, tako da je stolaru dao potreban materijal i otišao. Stolar je cijelog dana vrijedno radio, mjerio, testerisao, zakivao…

Stolar je završio posao kada se u sumrak dana stariji brat vratio. Bio je zaprepašten! Uopšte nije bilo ograde. Stolar je napravio most koji je spajao dvije obale potoka. Bio je to prelep most, a sa njegove druge strane mu se približavao njegov mlađi brat širom raširenih ruku.

– Stvarno si sjajan čovek brate kada si napravio most posle svega što sam ti rekao i uradio. – reče pokajnički mlađi brat.

Braća su stajala svaki na svojoj strani mosta, pa su polako krenuli jedan drugom u susret, susrevši se na sredini. Videli su da stolar podiže svoju kutiju sa alatom i kreće.

– Hej, sačekaj! Ostani još par dana kod nas, ima još puno stvari koje bi mogao da napraviš. – reče stariji brat.

– Vrlo rado, reče stolar, ali moram da napravim još puno mostova.

Ako vam se svidjela ova poučna priča slobodno je podijelite sa svojim najbližim!