Ovo je priča za sve vas mlade, slobodne, pune života i snova… Za one koji misle da se loše stvari dešavaju samo drugima. Za one kojima je provod važniji od života, alkohol draži od razuma, gas do daske uzbudljiviji od tišine savjesti. Stanite!!!
Samo na trenutak zamislite ovu scenu…
Noć je, puna euforije, glasne muzike i smijeha. U ruci ti je čaša, u očima iskrice samopouzdanja. Nema granica. Osjećaš se nepobjedivo. Sjedaš u auto. S tobom u vozilu – tvoja dva najbolja prijatelja. Gaziš pedalu gasa kao da voziš kroz video-igru. 100… 150… 200 km/h…
I onda, zvuk lomljenja stakla i mrak. Metal se savija kao papir. Krv. Tišina.
Jedan od tvojih najboljih prijatelja – mrtav na mjestu. Drugi – onesviješten, pa se budi… Viče tvoje ime, plače, vrišti jer ne osjeća noge. Krivi tebe. Tebe. A ti? Ti izdišeš, krv ti puni pluća, oči ti traže pomoć, ali spasa nema. Ovo nije film. Nema “cut”, nema nastavka. Samo kraj.
A kod kuće…
Otac je zaspao, ne sluteći ništa. A majka… Majka k'o majka, ona sjedi pored prozora, kao i svake večeri, i čeka da se vratiš. Da čuje vrata. Tvoje korake. Umjesto toga – pozvonio je neko drugi. Otvara vrata – ispred dvojica policajaca.
“Vaš sin… Znate… Žao nam je…”
Vrisak. Majka se ruši. Pada na koljena. Od tog trenutka više nikada neće ustati ista. Otac, tvoj heroj, tvoj oslonac, sada nosi kovčeg i u njemu tebe – svog sina jedinca. Ruke mu drhte. Lice mu kameno, a oči pune suza. Gleda kako mu nestaješ ispod zemlje. Gleda kraj svega.
Na društvenim mrežama – pljušte statusi, slike, stari snimci. “Počivaj u miru”, “Ne mogu da vjerujem”, “Bio si legenda”… I tako, par dana. Možda sedmica. A onda? Tišina. Zaborav. Život ide dalje. Osim za tvoje roditelje. Oni ne zaboravljaju. Oni miluju tvoju fotografiju svako jutro, svako veče. Sjede pored tvog kreveta kao da ćeš se sad probuditi iz njega. Svaki zvuk ih trgne. Svaka godina ih podsjeti – da si mogao još dugo, dugo biti tu. Podariti im unučiće. Dati novi smisao njihovom životu.
A mogao si.
Mogao si živjeti.
Mogao si birati pametnije.
Mogao si reći: “Ne, previše sam pio, neću da vozim.”
Ali nisi.
Zato, svi vi koji u ovom trenutku mislite da ste neuništivi – dobro razmislite. Ako ste se barem u djeliću ovog teksta prepoznali, molim vas… zaustavite se. Ne dozvolite da budete razlog majčinih suza i očeve tišine. Ne pretvarajte svoj život u noćnu moru najbližih.
Jer za volanom – alkohol i ego nisu saputnici. Oni su smrtonosni neprijatelji. A reprize života nažalost nema.
D.Stojnić/infoprijedor.ba
