Pitanje godine: KOLIKO TO LUGARA TREBA DA POHVATA SVE KOJI BERU GLJIVE DA BI PREŽIVJELI?

Nakon što je u Službenom glasniku RS objavljeno da iz šume koja je u svojini Srpske kući dnevno možete donijeti kilogram gljiva, ljekovitog bilja, šumskog voća ili puževa, što je izazvalo lavinu negativnih komentara, tim povodom oglasio se i Prijedorčanin Roman Ostojić, zaljubljenik u prirodu i čovjek koji bere i jede čak  85 vrsta gljiva. Jednostavno kaže da bi te mjere u „normalnoj„ državi vjerovatno imale imale efekta, no da kod nas, u ovoj situaciji, ne vidi otkud nekom moralno pravo da ih nameće.

– Riječ je o egzistencijalnim stvarima većeg dijela stanovništva koji preživljava od branja i prodaje tih šumskih plodova. Nije mi jasno otkud im ta „ideja“. Vjerovatno su prepisivali iz Slovenije i Hrvatske. Ovamo narod ograničavaju da ubere kilogram gljiva, a s druge strane ne ograničavaju nakupce koji ih otkupljuju, a potom za dobre pare izvoze u Italiju – kaže, za Info Prijedor, ogorčeno Roman.

Ne zna ni kako će oni koji su mjere uveli, da ih provode.

– Jer kad iz jednog sela krene 50-tak ljudi u berbu, u šumu, nema tog lugara koji će ih pohvatati da vidi ko je koliko i čega ubrao. Ljudi će se dovijati na sto načina da to što su ubrali donesu kući. Koliko je meni poznato samo iz Usoraca ima četiri, pet familija koji preživljavaju od branja šumskih plodova, i cijelu gljivarsku sezonu beru gljive kako bi školovali djecu – kaže Roman.

Dragica Miladinović posljednjih desetak godina sakuplja i na gradskoj tržnici prodaje šumske plodove. Od tog kako kaže žive njih četvoro.

– Niko ne radi, kćerka je bolesna i samohrana majka. Svi živimo od tog – kaže Dragica.

Iskreno kaže da je juče čula za nove mjere i da ne može da vjeruje da je to obavezujuće.

– Jedino što još zrak nisu oporezovali. Kako narod da živi? Imam svoje berače odavde do Omarske. U Usorcima beremo vrganj, u Omarskoj šipak trnjinu, gloginju…Imam djece od osnovne škole do penzionera. Mislim da će svi biti ogorčeni, jer tu su i djeca koja sama sebi beru gljive i od tog sebi kupuju odjeću, obuću. Poput dječaka iz Gaćana koji idu na ribnjak i sakupljaju tamo te neke plodove i donose ih meni. Kupili su mi juče kolač. Da me počaste. Zahvalni su mi, jer mogu nešto zaraditi. Umjesto da ih nagrade, oni im to oduzimaju – kaže zatečena Dragica.

Ne vjeruje da će narod podržati te mejre.

– Ja lično NE, ali znam i druge koji to neće privatiti. Niko me nije pitao, kad sam došla iz Srbije imam li od čega živjeti. Znala sam raditi na dva, tri radna mjesta da napravim neki krov nad glavom. Bila sam u Hrvatskoj nekoliko godina. Sad se to tamo ne može brati, a narod je nemoćan, jer su i tamo mnogi živjeli od tog. Jednostavno ne mogu da se pomirim s ovim. Nemam riječi – kaže Dragica koja se kao i ostali pita da li je bolje da ti plodovi propadnu, da neko možda mešetari s njima, ili da hrane porodice kojim je to godinama jedini izvor prihoda.