Ono što pamte starije generacije za vreme ovog praznika su neradni dani, polaganje zakletve, plave kape i crvene marame. Pamte i bogatu trpezu i razne svečanosti. Sa raspadom SFRJ, prestalo se sa obilježavnjem Dana Republike u svim Republikama nekadašnje zajedničke države. Šta je ovaj dan za njih značio pitali smo neke od naših sugrađana koji pamte i ta vremena..
Nebojša Aleksić, sekretar SKUD-a “Dr Mladen Stojanović”kaže “ da je za njega, koji je rođen u Jugoslaviji, ta država bila nešto sasvim normalno.” –
Na sve ono što je došlo kasnije, morali smo da se navikavamo, a vjerujem da mnogi nisu u tome uspjeli – kaže Aleksić.
Dodaje da bivši praznik, 29. novembar dobro pamti još iz prvih razreda osnovne škole, po prijemu u pionire.
Nebojša Aleksić
– Uvijek su to bili praznici kad se ne ide u školu, a nerijetko se to spajalo i sa prethodnim praznikom pa je to bio mali raspust. Obično je na televiziji prikazivan neki domaći ratni film, „Kozara“, “Bitka na Neretvi“, „Sutjeska“, „Valter brani Sarajevo“ i drugi. Tada je to pratilo 20 miliona gledalaca, što je danas nezamislivo, pored ovih 500 kanala i ovoliko državica na prostoru bivše Jugoslavije. Ja sam vojsku služio u Titovoj gardi na Dedinju u Beogradu. Tamo je bilo posebno živo. Imali smo svečanost, svirao sam u orkestru Vojničkog kluba Garde, hrana je toga dana bila posebno pojačana i poboljšana. Izlazilo se u grad. U mom Društvu „Mladen Stojanović“ obično su bile angažovane neke sekcije, obično hor za svečane akademije i slično. Vrijeme će pokazati koliko smo svi skupa pogriješili, kada smo dozvolili da ta država nestane – sa sjetom priča Aleksić.
Uspomene na 29 novembar, Dan Republike u SFRJ, čuva i bračni par Ljubijanaca Safeta i Nijaz Zubanović.
Safeta Zubanović
– Prije 43 godine sam postala pionir. I upravo danas sam davala tu pionirsku riječ koja je imala velik značenje. Kroz sam život, odrastanja u školi, poslije dok smo bili omladinci i dok smo stasavali u ljude. Nažalost toga više nema – priča Safeta.
Dodaje da je njoj lično život u eks Jugoslaviji bio sjajan.
– Mada taj period pamtim kao dijete, do svojih 15–tak godina. Osjetila sam sve čari dobrih zakona, život po mjeri čovjeka, s pravom mislim i demokratije. Pamtimo našeg predsjednika Tita koji je umro prije 40 godina. To znači da je bio dobar, jer ove sad, iskrena da budem, kad odu s vlasti zaboravljamo nakon prve godine – kaže s osmijehom Safeta.
Naglašava da je tu bivšu Jugoslaviju nastojala u sjećanjima da dočara svom sinu, koji je, kako kaže, rođen 1999. godine.
– On zna ko je bio Josip Broz Tito, zna i kakav treba da bude drug, da bude pošten iskren i marljiv. Odgajan je u tom duhu – dodaje Safeta.
Njen suprug Nijaz kaže da su se on i njegova Safeta, jutros uz kafu, prisjetili 29. Novembra. No, bili su zatečeni tim da ima još neko ko ga se osim njih prisjeća.
Nijaz Zubanović
– Bio je to rođendan države, veliki dan, nešto što smo svi obilježavali. Drago mi je što ima još neko iz tih naših generacija koji nostalgično pominju taj dan, i svega lijepog iz tog vremena. Nažalost, danas živimo u nekom drugom vremenu. Moramo s tim živjeti, to prihvatiti, ali lijepo se sjetiti i onog vremena. Tih malih pionira, omladinaca… Prijedor jutros izgleda pusto, otužno, a prije recimo 50-tak godina to je bilo sasvim drugačije. Danas niko ništa ne osjeća prema ovom danu – kaže jugonostalgično Nijaz.
Dana Republike sa nostalgijom se sjeća i Goran Vukoje.
Goran Vukoje
– Rodio sam se u ONOJ Jugoslaviji mnogo hvaljenoj i u isto vrijeme mnogo osporavanoj državi. Ovi dani bili su dani praznovanja kada se u svečanoj atmosferi proslavljao Dan Republike. To vrijeme pamtim kao vrijeme mira, socijalne ekonomske i imovinske sigurnosti, gdje je srednja klasa zauzimala dominantno mjesto u sociološkoj arhitekturi ondašnjeg društva, za razliku od danas kada srednja klasa gotovo da i ne postoji. Ono vrijeme pamtim po besplatnom školovanju do nivoa doktora nauka u koliko ste dokazali potencijal i mogućnosti te po vremenu besplatnog liječenja kada nisu postojale humanitarne akcije za prikupljanje sredstava za liječenje. To je bila obaveza države i ona je to sa uspjehom rješavala. Ne treba slijepo glorifikovati brojne prednosti bivše Jugoslavije i sigurno je bilo dosta bitnih stvari gdje se mogla popraviti a i unaprijediti. I mnogo se lakše i bolje živelo nego danas. Ali, izgleda da je nismo dovoljno jako i dovoljno iskreno voljeli da bi opstala – s nostalgijom u glasu kaže Vukoje.
