Nekad, ne tako davno – a opet, kao iz neke druge galaksije – 25. maj nije bio samo običan proljetni dan. Bio je to Dan mladosti, najvoljeniji praznik bivše Jugoslavije, dan kada su svi putevi vodili ka jednoj tački: Titu. Ili barem ka Beogradu, gdje ga je čekala ona čuvena – i svake godine nova – Štafeta mladosti. Da, da… Iako je Tito rođen 7. maja (što bi rekli cinici: ni rođendan mu nije bio tačan), slavilo se 25. jer je tog dana 1944. izbjegao smrt u Drvaru. Sudbina je, valjda, odlučila da mu pokloni još jedan život. A narodu – još jedan praznik. Godine 1957. Centralni komitet Narodne omladine odlučuje da se 25. maj proglasi Danom mladosti. Ideja, naravno – potekla je od druga Tita. Od tog trenutka, svaki maj bio je scenarij za patriotski spektakl: hiljade mladih trčali su sa štafetom u rukama iz svakog kraja Jugoslavije, od Triglava do Đevđelije. Jer šta je 9.000 kilometara kad trčiš za Tita? Bilo je tu pionira s crvenim maramama, studenata s idealima, vojnika s puškama i osmijehom. Svi su nosili istu poruku – poruku bratstva, jedinstva i budućnosti koja će, evo samo što nije, biti svijetla.
Svaka štafeta, ma koliko skromna, bila je svetinja. Prva je eto bila obična drvena palica, kao ona iz atletike a posljednja stigla je u Beograd 1987. godine. I to je bio kraj jedne epohe. Ali ne i sjećanja. Jer i danas, negdje između Vardara i Triglava, još uvijek se ponegdje zapjeva, podigne čaša ili se zasuze oči za “bolja vremena” – makar da se podsjeti kako se nekad trčalo za ideale. Nije bilo glamura, ali bilo je nade. Nije bilo Instagrama, ali bilo je Titovih slika na svakom zidu. I naravno – Dan mladosti, praznik kad su i najtvrđa srca kucala malo nježnije. Iako je država nestala, štafeta ostaje u sjećanju – kao relikvija jedne mladosti, koja se danas čini kao da je trčala u nekom drugom, dalekom svijetu. A možda i jeste.
D.Stojnić/infoprijedor.ba
