Učenici Gimnazija Sveti Sava Prijedor dobili su zadatak da napišu kratku besjedu na temu savremenog društva, a među brojnim zanimljivim i kreativnim radovima posebno se izdvojio tekst maturantkinje Martine Končar (IV-4), koja se dotakla jedne od najaktuelnijih i najosjetljivijih tema današnjice – odnosa mladih prema virtualnom svijetu.
Njena besjeda pod naslovom „Da li živimo stvarno ili virtualno“ otvara niz pitanja koja se tiču svakodnevice gotovo svakog mladog čovjeka, ali i šire zajednice. Kroz jednostavan, ali snažan izraz, Martina ukazuje na sve tanju granicu između stvarnog života i onog koji se odvija na ekranima mobilnih telefona.
„Zamislite da se jednog dana probudite i shvatite da nema interneta. Nema poruka, nema društvenih mreža… Da li bismo znali šta da radimo ili bismo prvi put nakon dugo vremena zaista počeli živjeti?“, pita se ova učenica, uvodeći čitaoca u razmišljanje koje ne ostavlja ravnodušnim.
U svom radu ona naglašava da se današnji život sve češće mjeri lajkovima, komentarima i pregledima, dok se stvarne emocije potiskuju u drugi plan. Posebno ističe kako mladi često ne žive trenutke da bi ih zapamtili, već da bi ih podijelili na društvenim mrežama.
Martina ne negira značaj digitalnog svijeta – naprotiv, prepoznaje njegovu ulogu u povezivanju ljudi, dostupnosti informacija i zabavi. Ipak, upozorava na cijenu koju plaćamo: udaljavanje od stvarnih razgovora, iskrenih emocija i neponovljivih trenutaka.
„Koliko puta smo sjedili zajedno, a zapravo bili sami – svako sa svojim telefonom? Koliko puta smo propustili važne trenutke pokušavajući da napravimo savršen video?“, pitanja su koja odzvanjaju kroz njen tekst i pozivaju na iskreno preispitivanje.
U završnici, ova mlada autorka podsjeća da život nije filtriran niti savršen, ali da upravo u toj nesavršenosti leži njegova prava ljepota – u osmijehu bez razloga, dugim razgovorima i trenucima tišine koji nas smiruju.
Njena poruka je jasna i snažna: virtualni svijet treba da bude alat, a ne zamjena za stvarnost.
„Možda je vrijeme da spustimo telefone, podignemo pogled i primijetimo svijet oko sebe, jer se život ne dešava na ekranu – on se dešava ovdje i sada“, zaključuje Martina, ostavljajući čitaocima važno pitanje – ne samo da li živimo stvarno ili virtualno, već šta zapravo biramo.
Ovaj rad predstavlja podsjetnik da i u vremenu tehnologije mladi itekako imaju glas, stav i sposobnost da pokrenu važne društvene teme.
U nastavku objavljujemo Martinin rad u cjelosti. Kad pročitate njen rad voljeli bi da ostavite svoj komentar na ovu temu.
DA LI ŽIVIMO STVARNO ILI VIRTUALNO
● Zamislite da se jednog dana probudite i shvatite da nema interneta. Nema poruka, nema društvenih mreža, nema „online“ svijeta. Da li bismo znali šta da radimo ili bismo prvi put nakon dugo vremena zaista počeli živjeti?
● Danas živimo u vremenu u kojem je granica između stvarnog i virtualnog skoro nestala. Naši životi se mjere lajkovima, komentarima i pregledima. Sreća se objavljuje, tuga se skriva, a stvarnost se često uljepšava.
● Ponekad se čini da ne živimo trenutak da bismo ga zapamtili, nego da bismo ga podijelili. Ali postavlja se pitanje – da li je to zaista život?
● Virtualni svijet nam daje mnogo: povezuje nas sa ljudima širom svijeta, pruža informacije, zabavu i prilike. Ali istovremeno nas udaljava od onoga što je najvažnije – stvarnih emocija, pravih razgovora i trenutaka koji se ne mogu ponoviti.
● Koliko puta smo sjedili sa prijateljima, a zapravo gledali u telefon? Koliko puta smo propustili zalazak sunca ili duvanje svjećica naših drugova ili drugarica jer smo pokušavali napraviti „savršen video“?
● I koliko puta smo se osjećali manje vrijedno gledajući tuđe „savršene živote“, zaboravljajući da iza tih slika stoji samo dio istine?
● Pravi život nije filtriran. On je nesavršen, nepredvidiv i ponekad težak. Ali upravo u toj nesavršenosti krije se njegova ljepota. Krije se u ljepoti osmijeha bez razloga, u razgovoru koji traje satima i u trenutku tišine koji nas smiruje.
● Virtualni svijet može biti alat – ali ne smije postati naš život. Zato vas pitam: kada posljednji put niste provjerili telefon čim ste se probudili? Kada ste posljednji put stvarno slušali nekoga bez ometanja? Kada ste posljednji put živjeli u trenutku, a da ga niste podijelili? Možda je vrijeme da se vratimo stvarnosti.
Da spustimo telefone, podignemo pogled i primijetimo svijet oko sebe, jer se život ne dešava na ekranu – on se dešava ovdje i sada.
● A pitanje nije samo da li živimo stvarno ili virtualno, nego je pitanje – šta mi biramo?
Martina Končar (IV-4 ) – infoprijedor.ba
