Između školskih klupa i kilometara koji brišu granice, Saša Milić ispisuje priču koja nadilazi sport. Ovaj profesor Elektrotehničke škole u Prijedoru, koji je, prije osam godina, u trčanje ušao gotovo slučajno – danas stoji rame uz rame sa desetinama hiljada trkača na najvećim svjetskim maratonima.
U početku, priznaje, nije bilo ni strasti ni ambicije. Tek poneki trening, više „trčkaranje“ nego ozbiljan sport. Ipak, ono što ga je odmah privuklo nije bila staza, nego ljudi – opušteni, nasmijani, spremni na razgovor i druženje. Tek kasnije je shvatio zašto.
„Trkači stres i frustracije ostave negdje na stazi“, kaže, objašnjavajući kako trčanje ne mijenja samo tijelo, već i način na koji čovjek prolazi kroz svakodnevicu.
Prvi izazovi djelovali su nedostižno. Polumaraton – 21,1 kilometar – bio je granica koja se činila nedostižnom. Ali kilometri su se nizali, forma je rasla, a ono što je nekad izgledalo nemoguće postalo je stvarnost. Prvi polumaraton, pa drugi, pa treći… i onda odluka koja mijenja sve – maraton.
– U tom trenutku sam mislio da ću, pokušati, istrčati jedan maraton, „udariti još jednu reckicu“ u životu, i da je to to. Kako volim putovati, odlučio sam da to bude neki veliki grad u inostranstvu, i vrlo ambiciozno, odabrao sam da to bude “New York City Marathon”. Tada nisam znao da je to jedan od najvećih maratona na svijetu, tzv. „mejdžor“, i da se prijava odvija tako da se zapravo prijavljujete na lutriju, na kojoj je šansa da vas izvuku oko 2%, i zamislite mog iznenađenja kada sam nakon mjesec dana dobio email u kojem je pisalo: „Čestitamo, izvučeni ste!“ Tek tada me uhvatio pravi strah – prisjeća se Saša.
Najviše što je u životu istrčao bilo je 21 km, a sad treba da istrči duplo više nego što je ikada istrčao. Za pripreme imao je godinu dana. Zato je prvi maraton istrčao u aprilu 2022. godine u Beogradu – kao generalnu probu za Njujork jer je morao provjeriti može li uopšte da istrči svih 42 km.
– Tada sam shvatio da granice koje sebi postavljam često nemaju veze sa realnošću. Do juče mi je 21 kilometar bio nedostižan, a u Beogradu sam iza sebe imao 42. Strah nije nestao, ali sam prvi put znao da ga je moguće pobijediti – priča nam Saša.
Njujork, grad od 20 miliona stanovnika je donio spektakl – 55.000 trkača, oko dva miliona ljudi duž cijele staze, koji su došli na jedan od najvećih atletskih događaja u svijetu, koji viču, navijaju, sviraju, pjevaju, nude vam slatkiše, banane, vodu…
– Staza jako teška jer se trči kroz svih pet njujorških opština koje povezuju kilometarski mostovi, tako da se praktično sve vrijeme trči uzbrdo i nizbrdo. Ali nevjerovatan osjećaj kada vam u Central Parku stave oko vrata veliku žutu medalju, koja nosi težinu pobjede nad samim sobom i kada shvatite da ste uspjeli i da ste istrčali 42,2 km, uprkos mostovima, vrućini, gužvi, umoru… – pojašnjava Milić i dodaje da se već sutradan zapitao, zašto da se zaustavi na dva maratona?!
I odlučio je, da se prijavi za Chicago Marathon. Za mjesec dana stiže email isto kao i iz Njujorka. “Čestitamo”.
– Opet sam dobio godinu dana za pripreme i opet Beograd na proljeće, da ne ispadnem iz forme, a onda oktobar 2023: Čikago. Slična priča kao Njujork, nevjerovatna organizacija, nevjerovatna atmosfera, ne postoji metar staze bez nekoga ko viče tvoje ime, ali za razliku od Njujorka, Čikago ima jednu od najravnijih staza na svijetu! Trčim ulicama hladnog Čikaga, a kolonu od 50.000 trkača predvodi sada već pokojni Kelvin Kiptum i obara svjetski rekord. Nakon istrčanih četiri maratona, sad već shvatam da sam zaljubljenik u ovu disciplinu, i odlučujem da kombinujem dvije svoje strasti: trčanje i putovanje. Sa sestrom Jelenom, koja isto trči maraton, prijavljujem se na Berlinski maraton, takođe „mejdžor“, i dobijamo zvaničnu potvrdu da u septembru 2024. trčimo Berlin. Naravno, na proljeće se trči Beograd da se ostane u formi, ali te olimpijske 2024. se dešava nešto potpuno nevjerovatno: uspio sam da se kvalifikujem za učešće na „Maratonu za sve“ na Olimpijadi u Parizu 2024. – bez daha nam priča Saša.
Avgust 2024. Pariz, novi grad, nova priča, svaki kilometar nova lekcija. Noćni maraton za 20.000 entuzijasta iz cijelog svijeta.
– Užasno teška staza od Pariza do Versaja, ali i najnevjerovatnija publika koju sam ikada vidio. Na startnim brojevima imali smo samo imena, i duž cijele staze čujete djecu, odrasle, bake i dede koji iz sveg grla viču: “Alez Sasa!” i pružaju ruke da im “nabacite pet” dok trčite. Tada sam prvi put shvatio da ne trčim samo ja – nego svi oni sa mnom! To je trenutak kada maraton prestaje biti samo fizički izazov i postaje zajedničko iskustvo – trka u kojoj si sam, ali nikada usamljen – prisjeća se Saša.
Berlin mu donosi lični rekord, Riga emociju uprkos kiši i nevremenu, a London Marathon – njegov deseti maraton i četvrti „mejdžor“ – krunu dosadašnjeg puta. Trka na koju se prijavljuje više od milion ljudi, a samo rijetki dobiju priliku.
– Na cilju, ispred Bekingamske palate, dok sam mrtav od umora, shvatajući da sam napravio svoje najbolje vrijeme do sada, pognuo sam glavu da mi okače tu teško zasluženu medalju, sa razglasa čujem da sam opet prisustvovao nečemu nevjerovatnom: pala su dva svjetska rekorda, i u muškoj i u ženskoj konkurenciji – pojašnjava ushićeno Milić.
Danas, nakon svih istrčanih kilometara, medalja i gradova, shvatio je jednu jednostavnu stvar. Maraton nije trka protiv drugih nego protiv sebe.
“Na startu nas stoji 50.000, ali na kraju svako vodi svoju borbu. Najveći protivnik nije trkač pored vas – nego onaj glas u glavi koji vam govori da odustanete“.
Upravo tu leži suština njegove priče. Ne u medaljama, ne u gradovima, ne u rekordima već u upornosti. Kao profesor, Saša Milić nosi tu lekciju i u učionicu, među svoje učenike.
„Nadam se da mogu da poslužim kao uzor svojim učenicima – ne zato što sam trčao maratone, nego zato što sam naučio da ne odustajem. Jer cilj nije pobijediti 50.000 drugih. Cilj je pobijediti sebe. I to je najvažnija trka u životu.“
Svoju ljubav prema trčanju Milić danas vraća zajednici – kao jedan od organizatora najstarijeg maratona u Bosni i Hercegovini, Maraton “Stazama Branka Ćopića”, koji će krajem maja ponovo okupiti trkače u njegovom Novom Gradu, potvrđujući da se najljepše priče ne završavaju – već nastavljaju da trče dalje.
infoprijedor.ba
