U neko selo došao neki stranac jer je saznao da u okolini tog sela živi na hiljade majmuna. I tako je seljanima tog sela ponudio 10 € za svakog majmuna kojeg uhvatite.
Seljani su sa oduševljenjem prihvatili ponudu stranca i odmah krenuli u lov. Stranac je od njih otkupio sve – na stotine majmuna koje su vrijedni seljani ulovili.
Кad se broj majmuna malo smanjio seljaci su ih prestali loviti.
Stranac je stoga podigao svoju ponudu i seljacima ponudio 20 € za svakog majmuna. Seljani su bez oklojevanja ponovno krenuli u lov.
Broj majmuna se još smanjio i ljudi su se ponovo vratili poljoprivredi.
Stranac je zato ponudu povećao na 25 €, ali s vremenom je ostalo vrlo malo majmuna tako da je bilo gotovo nemoguće naći još kojeg. Stranac je tada najavio novu ponudu. Za svakog majmuna seljanima je ponudio 100 € !
U to vrijeme on je morao zbog posla otputovati i za otkup majmuna ovlastio je svog pomoćnika.
Кako šefa nije bilo, seljanima je dao ponudu njegov zamjenik:
“Vidite sve ove majmune u kavezima koje je prikupio moj šef. Prodaću vam ih za 50 € a kada se šef vrati u selo, možete mu ih prodati po 100 € za svakog.”
Seljani su ozbiljno shvatili ponudu i počeli se organizovati. Prikupili su svak svoje uštedjevine i otkupili sve majmune.
Nikad više nisu videli ni stranca ni njegovog pomoćnika, ostalo je samo selo puno majmuna.
E sada, možda će neko bolje razumjeti priče o dionicama, hipotekama i bankama kojih zadnjih godina ima sve više. Možda će Vam biti lakše razumjeti priče o uzrocima globalne finansijske krize, ali sam siguran da će vam biti jasno da je to samo priča o majmunima.
Priča o majmunima
Šta se desilo s ljudima?
U jednoj seoskoj školi učiteljica je upitala jednog učenika: “Na koliko grupa se dijele živa bića? Učenik je samouvjereno odgovorio: “U četiri grupe učiteljice.” Učiteljica je zastala na trenutak pa mu reče, “Mislim da griješiš, ali nabroji da čujemo.” Učenik je bez razmišljanja počeo da nabraja. “Biljke, životinje, ljudi i djeca.”
“Zar djeca nisu ljudi?” upita učiteljica. “U pravu ste učiteljice, dijele se na tri grupe.” zaključio je učenik. “Odlično, nabroji ih opet da svi čujemo.”rekla je učiteljica. “Biljke, životinje i djeca.” odgovori učenik. “Hm, a šta se desilo s ljudima?” upita učiteljica. Učenik je na momenat zastao kao da duboko razmišlja pa odgovori. “Učiteljice, ljudi čija su srca puna ljubavi i ljubaznosti ostali su u grupi djece, dok su se ostali podijelili u grupe biljaka i životinja.”
Ljubav je najvažnija u životu…
Rekla je: “Ne zovi doktora, molim te, više nema smisla. Želim te samo uhvatiti za ruku i mirno zaspati”. Uhvatio ju je za ruku i zajedno su se prisjećali trenutaka iz prošlosti, kako su se upoznali, prvi puta poljubili i o još puno događaja koje su proživjeli skupa. Gledali se u oči, plakali i smijali se istovremeno. Ni za čim nisu žalili, bili su zahvalni za sve što su prošli zajedno. Zatim je tiho rekla:
„Ti si ljubav mog života. Volim te zauvijek.” Uzvratio joj je istim riječima, poljubio ju je u čelo, kao i uvijek prije spavanja. Nekoliko trenutaka kasnije ona je zatvorila oči i zauvijek zaspala.
Ljubav je najvažnija u životu… Zanimanje, karijera, bankovni račun, sav taj materijalizam samo su stvari i ništa više. Sve to ostaje na ovome svijetu…
Volite, jer nema ništa važnije i vrjednije od ljubavi i sjećanja koje ostavljamo iza sebe.
Kontrola bijesa
Bio jednom jedan dječak koji je imao lošu narav. Da bi mu pomogao, otac mu je dao vreću punu eksera, rekavši neka svaki put kad osjeti navalu srdžbe, ili kad izgubi kontrolu nad sobom, zabije po jedan ekser u ogradu ispred kuće.
Prvog dana dječak je zabio 40 eksera u ogradu. Sljedećih nekoliko mjeseci on je učio kontrolirati svoj bijes, i broj zabijenih eksera se smanjivao.
Vremenom je otkrio da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zabijati eksere u ogradu. Došlo je vrijeme kada je tokom cijelog dana nije zabio ni jedan jedini ekser u ogradu.
Kada je to rekao svom ocu, on mu je dao drugi zadatak: svakoga dana tokom kojeg uspije kontrolirati svoje ponašanje… neka iz ograde iščupa po jedan ekser.
Vrijeme je prolazilo i jednoga dana dječak je mogao reći ocu da je izvadio sve eksere. Otac je tada uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Rekao je:
“Dobro što si to učinio, sine moj, ali pogledaj… sve te rupe u ogradi. Ograda više nikada neće biti ista.
Kada u bijesu kažeš neke stvari one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.
Možeš čovjeka ustrijeliti rječju i povući riječ, povrijediti ga gestom i požaliti, ali poslije toga … ma koliko govorio da ti je žao … rane ostaju.”
Priča o ukradenom satu i mudrom profesoru
Starac sedi u parku, prilazi mu mladić koji ga upita:
“Da li me se sjećate?”
“Ne” krako mu odgovori starac. Tada mu mladić reče da mu je bio učenik, a učitelj upita:
„Šta radiš, čime se baviš u životu?“
Mladić odgovara:
„Pa, postao sam učitelj.“
“Ah, divno, poput mene?” reče starac.
“Pa da. U stvari, postao sam učitelj jer ste me inspirisali da budem poput Vas.“
Starac, radoznalo upita mladića kada i kako je odlučio da postane učitelj. Na to mu ovaj ispriča sledeću priču:
„Jednog dana je u školu došao moj drug sa lijepim novim satom, mnogo mi se svidio i ukrao sam ga”, reče mladić i nastavi:
“Ubrzo nakon toga, on je primjetio da mu je sat nestao i odmah Vam se požalio.”
Vi ste došli u učionicu i rekli:
“Vašem drugu je danas ukraden sat u školi. Ko god da ga je ukrao, molim da ga vrati.”
“Nisam ga vratio jer nisam želeo. Tada ste zatvorili vrata i rekli da ustanemo i da ćete nas pretražiti, jedno po jedno dok sat ne bude pronađen.
Ali, rekli ste nam da zatvorimo oči, jer biste tražili njegov sat samo ako bismo svi imali zatvorene oči.
Tako smo i učinili, i išli ste od učenika do učenika, od džepa do džepa, a kad ste prepipali moj džep, našli ste sat i uzeli ga.
Nastavili ste pretraživati i ostale džepove iako ste našli sat. Kada ste završili, rekli ste da ste našli sat i da možemo da otvorimo oči.
Ništa niste rekli i nikada niste spomenuli tu epizodu. Nikada niste rekli ko je ukrao sat. Tog dana ste zauvek spasili moje dostojanstvo. Bio je to najsramniji dan u mom životu.
Na taj dan kada je moje dostojanstvo spašeno odlučio sam da ne postanem lopov, loša osoba. Nikada ništa niste rekli, niti me izgrdili, ili odveli u stranu da biste mi očitali lekciju, ali jasno sam primio vašu poruku.
Zahvaljujući Vama razumio sam šta pravi vaspitač treba da radi. Da li se sjećate tog događaja, profesore?”
A profesor reče:
“Sjećam se situacije, ukradenog sata, koji sam tražio u džepovima svih učenika, ali se ne sjećam Vas, jer sam i ja zatvarao oči dok sam ga tražio”
Ovo je suština pedagoškog rada – ako nekoga morate poniziti da biste ga naučili, vi onda ne znate kako da predajete.
