Japanska svemirska kompanija “iSpace” još jednom je demonstrirala da je spuštanje na Mjesec, i to bez posade, izazov dostojan grčke tragedije – samo što ovaj put ulogu Ikara igra njihova najnovija letjelica “Resilience”, čiji naziv sada zvuči gotovo komično. Ironija je, naravno, u tome što je uređaj, kako navode, pokazao “otpornost” tako što je — po svemu sudeći — završio razbijen na lunarnom tlu, nakon gubitka komunikacije nekoliko sati prije planiranog slijetanja. Zvuči poznato? Da, jer prije dvije godine, njihov prethodni lender takođe je neslavno završio — zabijen u Mjesec. Tadašnji uzrok je, kako su objavil, pogrešna procjena visine. Sadašnji uzrok, kvar laserskog sistema za mjerenje visine. Ako ništa, bar su dosljedni — uvijek im nešto, u vezi sa visinom, ne radi kako treba. Generalni direktor i osnivač kompanije, Takeši Hakamada, izašao je pred novinare s ozbiljnim izrazom lica i rečenicom dostojnom političara poslije afere: „Zaista ovo moramo da shvatimo vrlo ozbiljno.“ I dok Hakamada najavljuje novu lunarnu misiju, ja se pitamo — po kojoj tačno logici treći pokušaj ne bi završio kao još jedan lunarni fijasko? A sad, malo šire pitanje koje u ovom trenutku više ne izgleda tako “teorijski” kako ga se obično naziva: ako su Amerikanci, tog slavnog 20. jula 1969. godine, s ljudskom posadom, podigli „Apolo 11“ do Mjeseca i bezbjedno ga spustili – i sve to prikazali u direktnom TV prenosu, s tehnologijom koja bi danas teško upravljala i mikrotalasnom pećnicom – kako je moguće da 56 godina kasnije, Japanci, lideri u svemu što pišti, svijetli i samostalno parkira, ne mogu da prizemlje ni metalnu konzervu bez posade? U eri kada vam frižider može slati notifikacije na telefon, a AI piše pjesme i vozi automobile, lender “Resilience” očito nije imao dovoljno “resilijencije” da detektuje visinu. Kome da vjerujemo – očima ili softveru? I da, gdje su ljudi u svemu tome? Ako je Apolo ‘69. mogao naći trojicu astronauta, (Nil Armstrong, Edvin Baz Oldrin i Majkl Kolins) spremnih da sjednu u limenu kantu i odu do Mjeseca s manje računarske moći nego što danas ima kućni računar, zašto onda danas, u doba kada svemirski turizam puca po šavovima, niko ne ide da „ponovo osvoji“ Mjesec? Možda zato što posada Apola nije „samo sletjela“ tamo gore, nego je – možda – vidjela nešto što nije za naše oči? Naravno, to su sad “spekulacije”. Ili, kako ih vole nazvati – teorije zavjere. Ali teško je ne teoretisati kada lenderi padaju kao kruške, a “napredak” civilizacije izgleda kao dvominutni skok unazad. Japanci planiraju novu misiju. Treću sreću. Ja planiramo još pitanja.
D.Stojnić/infoprijedor.ba
