Kada je 1948. godine rođen Milenko Radivojac, Prijedor je imao oko deset hilјada stanovnika. Na mnogim mjestima gdje su sada kuće, zgrade, soliteri i poslovni objekti, bile su livade, žitna polјa, pijesak ili močvare. Grad se mijenjao, rastao i razvijao, a završivši arheologiju, Radivojac je kroz profesionalno, ali i lično interesovanje, postao hroničar vremena u kojem živi i saputnik razvoja svog grada.
Mnogi detalјi i mnoge okolnosti obilјežile su Milenkov životni put, počevši od trenutka rođenja i upisivanja u matičnu knjigu rođenih.
– Rođen sam 1948. godine, 22. decembra, a ćaća kao i svi lјudi u to vrijeme kad se napiju, upišu kasnije, pa mene upisaše 1. januara 1949. I ćaća koji je bio komandir policije u Omarskoj, upisa me u Omarskoj, a ja sam rođen u današnjoj mužičkoj školi. U šali sam molio bivšeg direktora ove škole Gojka Rađenovića da stavi jednu pločicu da piše: ovdje se rodio Milenko Radivojac – kaže Radivojac.
Na Radivojca je rano djetinjstvo ostavilo upečatlјiv trag i usmjerilo njegov budući životni poziv.
– Ono što mi je ostalo u sjećanju, a stari Prijedorčani znaju, u Prijedoru je živio jedan Nurija Pišac. Bio je invalid u ruku i nogu, imao je mala kolica. On je stanovao u blizini današnje ‘Patrije’. Pošto u to vrijeme nije bilo auta, kada je moja majka došla vozom iz Omarske do Prijedora da se porodi, Nurija Pišac je na kolicima dovezao do porodilišta. Ta priča o Nuriji Pišcu možda je i jedan od razloga što sam zavolio istoriju grada i volio da pričam, pišem i bilјežim sudbine raznoraznih lјudi. Moje najdublјe djetinjstvo kojeg se sjećam je kuća izvjesnog Milana Becnera, polјoprivrednika, koja je prije Drugog svjetskog rata nacionalizovana ili prodata opštini. Mi smo tu stanovali, nalazila se tik iznad rampe na Urijama, tako da sam jednom nogom bio i Urijaš, a drugom stanovnik ovog drugog dijela grada. Kuća u kojoj sam proveo najlјepše djetinjstvo, imala je samo dva stana, a tu je stanovao Slobodan Zec, kasnije poznati lјekar iz Prijedora, koji je nažalost umro prije nekoliko godina. Nas dvojica, koji smo isto godište, od one male noše, tute, pa do studentskih dana, bili smo nerazdvojni. Najlјepše djetinjstvo smo provodili tu zato što nam je u blizini bio otpad. Imali smo ulicu koja je išla prema Tešiniću, nije bila asfaltirana i koja je često bila prašinjava. Međutim, zahvalјujući nekoj lužini iz ‘Celpaka’ kojom je ta ulica poprskana, ona je postajala kao asfalt tvrda. Padalo se, grebali smo noge, ramena, rebra. To je vrijeme kad su male parne lokomotive stalno manevrisale idući do rampe i nazad. Onda smo mi kao klinci, ne znam kojim povodom, vjerovatno kao dokaz hrabrosti, kad voz dođe s vagonima na rampu, protrčavali ispod vagona. Ko uspije protrčati, on je junak. Bila je to neobično opasna igra. Ta ulica koja je išla prema Urijama, bukvalno je bila naše igralište, jer dnevno je prolazilo par automobila. Interesantno, uvijek se sjetim jednog detalјa. Neki automobil, umjesto branika, pozadi je imao metalnu šipku. Kad stane ispred spuštene rampe, nas 4-5 klinaca stane na tu šipku i automobil ne može da krene pošto je motor bio nazad i podigne se prednji kraj – prisjeća se Radivojac nestašnog i lijepog djetinjstva.
MAJKA JE ŽELjELA DA POSTANEM DOKTOR
Prisjeća se Milenko i čovjeka koji je uveliko uticao na izbor njegove buduće profesije.
– Preko puta kuće u kojoj sam živio bila je kuća Miše Gašića i sudbinski sam bio vezan za tog čovjeka. Nisam ni znao da će moj život biti vezan za njega i za djelatnost kojom se i on bavio. Jedne prilike smo, onako igrajući se kao klinci oko kuće gdje smo stanovali, naišli na ostatke nekog betona koga smo mi čeprkali, čeprkali, pa došli skoro do pola metra dubine. Shvatili smo da je tu nekad bio bunar koga je neko zatrpao. To istraživanje kao da je bilo predodređeno za mene da će me uputiti na neko zanimanje kojim ću se kasnije baviti, odnosno arheologiju – priča Milenko.
Prisjeća se i događaja kada je postao uvjeren da će arheologija biti njegovo zanimanje.
– Čudna slučajnost me je opredijelila da se bavim arheologijom. U trećem razredu Gimnazije išli smo na matursku ekskurziju u Ohrid. Sjećam se, vodio nas je Aleksije Šćepanović, naš razrednik. Jedan dan, hodajući po Ohridu, naišli smo na jedno hrvatsko istraživanje na temelјima stare crkve koju su Turci srušili, jedne vizantijske crkve, čiji su temelјe ostali u zemlјi. Turci su izgradili džamiju i onda neka iskopavanja koja su tu bila, utvrdila su da postoje temelјi crkve. U Ohridu su odlučili da i tu polurazrušenu džamiju dižu dalјe, ali da istovremeno dižu i zidove vizantijske crkve, da tako bude dio džamije u crkvi, dio crkve u džamiji. Mene je to zainteresovalo i, za razliku od drugara koji su cijeli dan bili na kupanju, ja sam gotovo po čitav dan virio šta se tu dešava, a naročito kad je otkrivena ostava vizantijskog novca, koja je u to vrijeme bila najveća ostava pronađena u Jugoslaviji – kaže Radivojac i dodaje da je to bilo odlučujuće za izbor fakulteta.
Prisjeća se Milenko da je oko izbora fakulteta bilo različitih mišlјenja u krugu porodice. Vještom upornošću, čekajući u dugačkom redu, u Beogradu je upisao ono što je želio.
– Majka kao majka, uvijek je govorila: ‘Moj sin će biti doktor!’, kao što je govorila majka Slobodana Zeca. On je postao lјekar, ja nisam. Ja sam otišao u Beograd da upišem fakultet s ubjeđenjem da bi trebao biti arheolog. Ništa puno nisam više znao, sem piramida i nešto o starom Rimu, ali gdje se studira i kako, nisam znao. Odem u Beograd i kažu to je na Filozofskom fakultetu. Poznam dvoje-troje mladih lјudi koji su isto došli nešto da upišu. Prva stvar do koje smo došli u šetnji bila je Patrijaršija i muzej Patrijaršije. Ne znam kako se desilo da uđemo u muzej i to pogledamo. Ja onako, kako sam bio prilično smotan i zatvoren, kad smo se vratili na fakultet, učinim jednu stvar koja meni do sada nije jasna da sam to mogao da uradim. Naime, veliki red za upis studenata, jer tu je grupa i sociologija i psihologija, desetak ima različitih grupa i svi u jednom velikom redu. Vidim da nemam šanse da dođem na red za dva dana. Primijetim da na spratu mladi lјudi prolaze nekim hodnikom i izlaze na druga vrata. Dođem do jednih vrata, stoji čovjek i pita: ‘Kuda si ti krenuo?’ Ja mu kažem, za upis. Kaže: ‘Evo onaj dole red je za upis.’ Kažem mu da nemam para, da nemam gdje stanovati i šta jesti i, kao, pokažem mu voznu kartu koja vrijedi jedan dan. Zamolim ga da me pusti da prođem. Rekao mi je da ne dolazi u obzir i da čekam kao svi ostali. Ja opet neko kukumavčenje, koje mi nije bilo baš svojstveno, i čovjek me pusti. Predam dokumenta, upišem arheologiju i vratim se u Prijedor. Kad sam majci rekao šta sam upisao, rekla je: ‘Pa fino, hoćeš li moći iduće godine da se prebaciš na neki drugi fakultet?’ Oca koji je bio strastveni lovac, nešto to posebno nije ni dotaklo.
PROFESORICA ZORA DABEK PITALA DA LI SAM NORMALAN
Koliko arheologija u to vrijeme nije bila popularna u Prijedoru, vidi se i iz Milenkovog razgovora, nakon upisanog fakulteta, sa profesoricom istorije u prijedorskoj gimnaziji.
– Sretne me Zora Dabek, profesorica istorije koje se rado sjećam. Pita šta sam upisao. Kad sam rekao arheologiju, žena poče da me galami. ‘Pa, crni Milenko, znaš li ti ko studira arheologiju, jesi li ti normalan, od čega ćeš da živiš? Pa to je samo za avanturiste, to studiraju djeca bogatih uz nešto drugo, koji imaju obezbijeđen život!’ A meni se smrklo. Šta ću, odem na fakultet, bio vrijedan, jednostavno bilo neko drugo vrijeme. Gledam sad ove studente kojima se, ne znam na koji sve način, izlazi u susret. Mi smo imali samo dva ispitna roka, junski i septembarski. I onda su nam se smilovali da dodaju i januarski rok, ako je nekome ostao samo jedan ispit. Ja u junu položim pet ispita i ostavim sociologiju za septembar. I padnem u septembru na tom ispitu. I priprijete oni meni da gubim studentski kredit, a nisam mogao drugačije studirati. Gubim voznu kartu za autobus, gubim ovo, gubim ono i nema nego vratiti se u Prijedor. A ako se jednom vratim u Prijedor, gotovo sa fakultetom. Ja sjednem, navalim na učenje i položim taj ispit. Na drugoj godini sam imao grčki, latinski, staroslovenski, njemački jezik i to mi je dobro išlo – ističe Milenko.
Prisjeća se i dragih profesora akademika koji su mu predavali na fakultetu.
– Imao sam sreću na arheologiji da mi profesori budu četiri akademika. Miroslav Garašanin, Dragosav Srejević koji je otkrivao Lepenski vir, Branko Gavela i najbolјi vizantolog svjetski, bila je Fanula Papazoglu, Grkinja koja je nama predavala. Naša predavanja su bila više iz domena naučne fantazije i nekih priča, nego što je to relacija profesor-student. Krenulo se i na prva iskopavanja. Imao sam prilike da odem do Lepenskog vira jedno vrijeme, a onda negdje na drugoj godini stigao sam do Nјemačke, do Kelna, na dvomjesečno iskopavanje jednog prekrasnog paleolitskog lokaliteta starog 11.000 godina. To je onda otvorilo sva vrata, pa do rata bukvalno nije bilo arheološkog lokaliteta u Bosni i Hercegovini na kom nisam bio. Sa profesorom doktorom Đurom Baslerom koji je radio u Zemalјskom muzeju, koji me je prihvatio onako kao sina, proveo sam najlјepše dane i sve što sam naučio u arheologiji, naučio sam s njim – pripovijeda Radivojac.
ISTOVREMENO DOBIO DIPLOMU I POZIV ZA VOJSKU
Kada je završio fakultet, spletom po njega sretnih okolnosti, odmah je mogao da počne da radi u prijedorskom muzeju. Ali, ne dolazi sreća uvijek sama.
– Dođem iz Beograda ujutro oko 6 sati, brat mi otvori vrata, a otac me, onako ispod pokrivača pita: ‘Otkud ti?’ Rekoh mu da sam završio, a on me pita šta sam završio. ‘Završio fakultet’, kažem mu, a brat mi još bunovan kaže: ‘Eno ti čestitka tamo na stolu.’ Razmišlјam, poslije podne diplomirao, sjeo odmah u voz, došao, ko mi je prije stigao čestitati? Otvorim kovertu, poziv za vojsku. Trebam početi raditi, a poziv za vojsku. Pokušam sve veze i vezice da odložim vojsku, ali ne može. U pozivu piše da idem u Beograd. Vratim se, posao me čekao, zahvalјujući tom Miši Gašiću i počnem da radim u Muzeju Kozare u julu 1975. godine. Prvi moj posao bio je krečenje muzeja. Kreči Mišo, krečim ja i s nama je radio još jedan, akademski slikar Vojo Radosavac, koji je bio jako interesantna osoba. Nije nešto naročito volio muzeologiju, ali u domenu primijenjene umjetnosti bio je neprevaziđen. Šteta, kasnije kad su se pojavili računari, njega više nije bilo među živima. On bi na računaru čuda stvarao. Radio je sa nekim aparatom, pa projektuje na zid pa precrtava na čaršav, pa to je bilo mučenje. Krečimo muzej, krečimo Mladenovu kuću, u kojoj se priprema izložba palih boraca grada Prijedora povodom 27. jula, Dana ustanka. Na Kozari je trebalo da budi neki zbor. Đuro Pucar otvara izložbu, došla slovenačka delegacija koja je nas pohvalila, kažu: “Mi to u Sloveniji nikad nismo vidjeli, moramo prenijeti našim kolegama.” Bila je to prva izložba, a poslije krečenja muzeja, isijecanje malih slova. Nije bilo tehnike, nije bilo kopir-aparata, bili neki geštetneri, pa smo mi to nešto štampali. Da bi se nešto zaradilo u muzeju, Mišo je bio čovjek koji je pazio na svaku paru. Muzej imao tad svoj žiro-račun i bilo je glavno uštedjeti novca da bi se u decembru podijelila 13. plata. Tokom godine nije bilo povećanja plate. I onda je Mišo uspio, preko nekih svojih poznanika, recimo sa Privrednom bankom, da dogovori jedan posao, da mi njima uradimo reklamu: ‘Otkud vama, djeco, saonice – kupila nam banka, Privredna banka.’ E sad, treba isjeći mala slova na tapetu i onda smo Vojo i ja beskonačno dugo isijecali ta slova. Sjećam se jednog sastanka arheološkog društva Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Predstavlјaju mene kao mladog kolegu riječima kako sam počeo arheologiju, a ja im kažem da isijecam slova i krečim muzej. I onda sjećam se te polemike, moramo voditi računa o mladim stručnjacima, bilo je takvo vrijeme. Bilo kako bilo, kako sam počeo tad svašta raditi, tako sam radio sve do 2014. godine kad sam otišao u penziju – prisjeća se Radivojac svojih početaka u profesiji koju je odabrao da studira i da mu bude životna egzistencija.
Milenko Radivojac u Muzeju Kozare proveo je cijeli radni vijek. Bio je sastavni dio svih kulturnih dešavanja u rodnom gradu i ostavio značajan trag u podizanju svijesti o tome koliko je kultura važna kao nadogradnja društvenog sistema i svakog pojedinca.
Zoran Sovilј/infoprijedor.ba
