MIRIO PIJANE, POMAGAO SIROTE I DOBIJAO BAKŠIŠ OD GENERALA (FOTO i VIDEO)

I Prijedor ima „svoj Trebević“. Doduše za ovaj prijedorski nisu bile potrebne visinske već kafanske pripreme. Kultna kafana „preživjela“ je posljednji rat i nekoliko decenija prije tog, razne boeme, ljubitelje kapljice, noćobdije i ko zna koliko putnika koji su na ovom mjestu tražili i utočište i konačište. Kafana sa one nekadašnje “banove” sad je bez krova i čeka svoj novi izgled.

A u mislima onih koji prate sjećanja na stari “Trebević” iz daljine odjekuje sirena voza, glasan zvuk kočenja, pri ulasku u stanicu, i odjednom puna stanica ljudi koji se poput rijeke slijevaju u dobro poznatu kafanu gdje ih toplo dočekuju užurbani konobari i karirani stolnjaci. To vrijeme poput sata vraća i starina Miloš Mutić (78) koji je u „Trebeviću“ kao poslovođa i konobar proveo dvije decenije. I iz „Trebevića“ otišao u zasluženu penziju.

Dok nostalgično pred bivšom kafanom mjerimo te godine Miloš priča kako se u „Trebeviću kao poslovođa zaposlio daleke 1965. godine.

– Tad je ovom prugom vozio čuveni “ćiro”. Za Sanicu i Ključ. Mali voz na koji si se mogao popeti i sići kad god hoćeš, toliko je “brzo” išao i bio je uvijek pun putnika. Krcat. I kad bi ušao u stanicu, svi su svraćali u „Trebević“ – prisjeća se Miloš.

Dodaje da je „Kozaraturist“ a ranija „Lasta“ kafanu, da ne bi plaćali ogromnu kiriju kupio od Radojke i Steve Kostića. Nakon tog su je renovirali i napravili sobe za spavanje, s desetak ležajeva.

– Gosti koji zbog gužve nis mogli u hotel „Balkan dolazili su ovdje u “Trebević”. Tu je stalno bila gužva, naročito petkom i subotom kad su stizali radnici iz  Slovenije, Hrvatske, Austrije, Njemačke … Tu ujutro nisi mogao ući u kafanu od naroda.- prisjeća se Miloš „zlatnog doba banove“.

U „Trebević“ su svi svraćali, od radnika, do sirotinje, ali i tada viđenijih ljudi.

– Pokojni Žarko Zgonjanin, a to neću zaboraviti dok sam živ, koji je bio general i narodni heroj, vozom je stizao iz Zagreba. U ruci nosi kofer, dijete ga ne bi u dva koraka preskočilo, koliki je. Istrčim iz kafane kad ga vidim, pomognem mu da unesemo  onaj njegov kofer, pa onda popijemo piće. Po odlasku mi u konobarsku bluzu tutne bakšiš. Toliki da sam od njega deset dana  mogao živjeti. Ovdje sam služio i generale Dušana Egića i Mikana Marjanovića. I mnogo običnih ljudi. Nerijetko i pijanica. Bilo je i tuča, razvađ'o sam ljude da se ne pobiju, prijetio milicijom, ponekad bježao u šank i uvijek na kraju smirivao situaciju.– kaže Miloš.

U sjećanjima koja naviru na vremena u kojim se dobro živjelo i još bolje zarađivalo nostalgično se prisjeća i puke sirotinje Šere Brdara. Beskućnika i skitnice kojem je „Trebević“ tad bio jedina kuća.

– Drijema na stolici, pa kad se kafana napuni, i ponestane mjesta, dignu ga, a ja odem u magacin i donesem mu stolicu, a on mi šeretski uzvrati „Eto digli me iz kreveta“- priča s osmijehom Miloš sretan što će se Trebević ponovo “oživjeti”.

U vrijeme našeg razgovora stigao je i Mišo Predojević koji “Trebević” pamti kao najljepšu kafanu iz koje se nije izlazilo.

– Ne znam da li će ovaj novi “Trebević” biti kao onaj stari, ali opet ću dolaziti. Na pivo, jer konjak i žestoko više ne pijem – prića Mišo dok pogledom sjetno mjeri građevinu u kojoj je kad sabere kafanske noći proveo dobar dio života.

Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija ili video snimaka dozvoljeno je uz vidljivo navođenje izvora i linka ka Info prijedor portalu.