-2.2 C
Prijedor
Subota, 9 Decembra, 2023
Intervju

Intervju

Najnoviji

MLADENKO SADŽAK: KROZ TRI EDICIJE, PIŠEMO ISTORIJU KULTURE PRIJEDORA I KOZARE

Objavio
admin
-
0

Prijedor je poznat po brojnim kulturnim manifestacijama, među kojima “Književni susreti na Kozari” zauzimaju značajno mjesto. Prije sedam godina pokrenuta je izdavačka djelatnost ove prestižne manifestacije, koja je na ovaj način obogaćena novim sadržajima. Ustanovlјene su tri edicije “Književnih susreta”, a o tome, kao i o istorijatu “Susreta”, za “Kozarski” govori urednik izdavačke djelatnosti Mladenko Sadžak.

Kada su održani prvi “Književni susreti na Kozari”?

– Istorija “Književnih susreta na Kozari” malo je zatamnjena. Šezdesetih godina u Krajini se sastaju mladi pisci i svake zime se, u vrijeme školskog  raspusta, nalaze u nekoj od komuna i mijenjaju ta mjesta. Nalaze se pjesnici i govore poeziju, druže se dva – tri dana, kako kad. Godine 1963. prvi susret tih pjesnika odigrava se na Mrakovici, u organizaciji Pjesničkog udruženja “Petar Kočić”, koje je tada djelovalo u Prijedoru. To se dešavalo lјeti,  svima se svidjelo i oni su to nastavili. Desetak godina se održavala ta manifestacija na Kozari, da bi 1983, na njenu desetogodišnjicu, tadašnje vlasti, koje su prepoznale potencijal pisane riječi, slabo razvijenih medija itd. odlučile da to bude jugoslovenska manifestacija. Država je stala iza toga, stale su komune, opštine, srezovi, a bile su uklјučene i sve potkozarske i podgrmečke opštine. Od tada se počinje to organizovano dešavati. Godine 1987, po smrti Skendera Kulenovića, koji je bio jedan od učesnika tih susreta, ustanovlјena je Nagrada “Skender Kulenović”. Prvi dobitnik bio je Skenderov najbolјi prijatelј i saborac Branko Ćopić. Tada Manifestacija dobija na značaju. U početku su oni, kao i cijelo tadašnje društvo, njegovali ideje komunizma: bratstvo, jedinstvo, da poezija služi NOB-u, malo po ugledu na Sovjetski Savez, organizuju se veliki mitinzi poezije i to se dešava na Mrakovici. Početkom septembra, dolaze desetine hilјada djece iz svih potkozarskih i podgrmečkih opština. Već poslije pet – šest godina, kada nagradu dobije Vasko Popa, u obrazloženju stoji da je to za nov doprinos poeziji. Ideje o NOB-u se gube, prevladava poezija i tada nagrade počinju dobijati najeminentniji pisci tog vremena. Nјihov spisak je veoma dug.

“Književni susreti” su obogaćeni izdavačkom djelatnošću. Kroz tri edicije biće obuhvaćene mnoge poznate ličnosti kulturnog stvaralaštva. Koje su to edicije?

– Ustanovili smo tri edicije. Jednu smo nazvali „Ovjenčani“ i ona se odnosi na pisce koji su dobili nagradu na “Književnim susretima na Kozari”, dakle kao „ovjenčani“ pisci. Druga edicija se zove „Tragovi“ i ona je posvećena svima onima koji su dolazili na Kozaru iz naše kulturne istorije, ali koji nisu nikada dobili neku nagradu, pa ih mi želimo pomenuti, jer su ostavili traga. Treća edicija su „Svjedočenja“, zamišlјena kao priča o svim lјudima čiji je život i djelo vezano za Prijedor i za naše kulturno naslјeđe.

Koliko je knjiga štampano u prvoj ediciji?

– U prvoj ediciji, do sada je izašlo 12 naslova, i to od Ćopića, kao prvog dobitnika, Danojlića, Bećkovića, Raičkovića, Kovačevića itd. To su sve vrhunski pisci. Tragali smo za stručnim priređivačima: svi koji su radili pojedina izdanja, bave se savremenom srpskom poezijom. Izdanja su veoma dobro prihvaćena. Ljubomir Simović je jednu od promocija svoje knjige imao u Akademiji nauka i umjetnosti u Beogradu i bukvalno je molio da mu se doštampa 20 – 30 primjeraka, jer želi da ih pokloni prijatelјima, akademicima koji su bili veoma zadovolјni izborom i priređivanjem.

Druga edicija zove se “Tragovi”. Šta biste tu izdvojili?

– U drugoj ediciji urađena su dva naslova; jedan prati pet godina “Književnih susreta na Kozari”, poslјednjih pet godina prije korona virusa, sve učesnike koji su bili, a druga je knjiga u dva toma, objavlјena je knjiga Marina Zurla. On je zanimlјiva pojava i nama je svima bilo drago da je to najzad objavlјeno. Taj čovjek se bavio djecom Kozare koja su odvedena u Drugom svjetskom ratu, a on je preko zagrebačke “Arene” spajao tu izgublјenu djecu, tražio i preko 160 djece uspio vratiti pravim roditelјima. Sve je on to zabilјežio, što u književnom smislu, što u reportažama koje je radio.

O kome će svjedočiti treća edicija, koja se i zove “Svjedočenja”?

– U trećoj ediciji, misao je bila da se napravi knjiga o Sretenu Stojanoviću, a onda o prijedorskim slikarima kojih ima veoma mnogo i koji su veoma značajni. Sreten Stojanović je najveće ime savremenog srpskog vajarstva i portreta u skulpturi. Prijedor slovi kao grad slikara, ali nema ni jednu publikaciju. Mi smo se odlučili da napravimo knjigu o Sretenu i jedan pregled svih slikara, umjetnika, vajara, grafičara koji su dosad radili i živjeli u Prijedoru. Knjiga o Sretenu je pri kraju. Radi je najveći poznavalac Sretena Stojanovića na našim prostorima – gospođa Vera Grujić iz Narodnog muzeja Srbije. I Narodni muzej Beograda se priklјučio kao saizdavač toj knjizi. Međutim, zbog korona virusa, zatvorenosti arhiva, bolesti priređivača itd. knjiga je malo kasnila, tako da je tek sada u prelomu, a po iznenadnoj smrti Tihomira Ilijaševića, direktora prijedorske galerije, koji je jako puno uradio za kulturni život Prijedora, rodila se ideja i dobili smo zeleno svjetlo da napravimo knjigu o njemu. Ona je poslije godinu dana ugledala svjetlo dana i takođe su pozitivne ocjene za tu prvu likovnu monografiju koju smo uradili.

Možemo li, nakon knjige o Sretenu Stojanoviću, očekivati ukoričene životne priče i stvaralaštvo i drugih poznatih Prijedorčana?

– Nadam se da ćemo poslije Sretena krenuti i sa drugim autorima, prije svega Todorom Švrakićem i Perom Popovićem, od početka tog književnog života. Cijela ideja edicije bila je da se ne zaboravi ono što je bila naša prošlost. Ljudi koji ne drže do sebe i do svog kulturnog, nacionalnog, jezičkog, književnog identiteta, u stvari i nemaju šanse za neku budućnost u svijetu u kojem živimo. A publikovanje tih djela je danas, čini mi se, veoma jednostavno i jeftino; to je samo stvar dobre volјe. Sad kad tragamo po toj prošlosti, vidimo npr. podatak da su prvu slikarsku izložbu uradila dvojica Prijedorčana zajedno sa jednim Mostarcem: Pero Popović i Todor Švrakić i jedan Radulović iz Mostara. Prva izložba bila je 1907. godine. Već 1912. Todor Švrakić odlazi u Balkanske ratove kao dobrovolјac, ide na oslobođeno Kosovo i pravi ciklus slika pod nazivom „Kosovo“. Godine 1913. priređuje izložbu u Beogradu, koja privlači nevjerovatnu pažnju i puno dobrih kritika. Dolazi kralј Petar, oduševlјen tim slikama i kupuje tri slike za kralјevski dvor.

Šta mi i koliko uopšte znamo o Todoru Švrakiću?

– Mi danas ne znamo ništa o Todoru Švrakiću. Nemamo ništa, možda jedan-dva portreta ili slike, ali to ne mora značiti da ne treba da se bavimo time. Imaćemo svi u svojim domovima Todora Švrakića, ako nešto publikujemo o njemu. Ima lјudi koji su spremni da to rade. Sadašnja Gradska uprava je raspoložena da nastavi ove edicije. Ima još jedna knjiga u izradi, trebala bi se pojaviti iduće godine. Ona prati istoriju pop-muzike u Prijedoru i u ovim našim krajiškim prostorima; od prvih električnih gitara i akustičnih zvukova rokenrola, pop-muzike, šlagera, sve do danas, sa puno ilustracija, čak i sa nekoliko snimaka iz tih vremena. Uskoro će se pred nama naći i nekoliko naših plesnjaka, prvih koncerata itd.

ATF

SLADOJE I NEŠIĆ ZASLUŽUJU MJESTO MEĐU “OVJENČANIMA”

– Jedini uslov da se ova izdavačka djelatnost nastavi i raširi jesu materijalna sredstva. Ako budemo imali sredstava, svakako bi krenuli sa istorijom slikarstva u Prijedoru, eventualno sa pojedinim autorima, zavisno od toga koga ćemo naći kao priređivača. Nazire se i jedan priređivač o Branku Milјušu, velikom grafičaru i profesoru Univerziteta. Svakako je moja namjera da se u ediciji „Ovjenčani“ pojave Đorđo Sladoje i Đorđe Nešić, dva pjesnika koja su još u snazi i stvaralaštvu, a veliki su prijatelјi Prijedora i nagrađeni su. Što se „Tragova“ tiče, možda ne bi bilo loše da one prve “Susrete” i jedno sjećanje na to prvo vrijeme popratimo dokumentima i imenima lјudi koji su prvi dolazili ovdje.

                                                                                               Zoran Sovilј/Kozarski

EGIĆ: JEDINSTVENI BORAČKI DODATAK NAJVEĆI POMAK U POSLJEDNЈOJ DECENIJI

Objavio
admin
-
0
Danijel Egić, ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS

– Borci su najvažnija kategorija društva. To su lјudi koji su stvorili Republiku Srpsku. Preko 22.000 lјudi je ugradilo svoje živote u temelјe naše otadžbine. Mnogi od njih su dali i dijelove tijela. Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite i Vlada RS, posebno imaju empatiju prema ovim kategorijama i kontinuirano radimo na pobolјšanju uslova rada i života ove populacije. Vlada je ispunila ono što su borci tražili. Da je dovolјno – nije, ali je zadovolјavajuće i u ovom trenutku jedino moguće – rekao je za „Kozarski vjesnik“ Danijel Egić, ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS.

• Nedavno ste oštro osudili proteste boraca. Opozicija tvrdi da je Boračka organizacija u službi režima, a od vas su zatražili ostavku. Kako to komentarišete?

– To okuplјanje je bilo čisto opoziciono. Gospodin koji je to predvodio, narodni je poslanik u ovom mandatu, a prije toga je 20 godina bio na vlasti na raznoraznim funkcijama, od opštinskih do republičkih, za to vrijeme ništa nije učinio po pitanju boračke populacije, a imao je više puta šansu. Što se tiče samog okuplјanja, nisam pristalica toga. Sva prava treba da se traže i ostvaruju kroz institucije, ako imamo probleme ili kakve ideje, treba to da se artikuliše kroz boračku organizaciju ili da osnuju neku drugu organizaciju, pa da normalno kao civilizovani lјudi sjednemo, razgovaramo i dođemo do određenih rješenja. Ulica nikada nije rješenje, a to bi on, kao političar sa toliko staža, trebao da zna.

• U kojoj mjeri će uvođenje jedinstvenog boračkog dodatka pravilnije i pravednije riješiti vrednovanje i zasluge demobilisanih boraca?

– Ove razgovore oko boračkog dodatka vodili smo gotovo šest mjeseci, od mog imenovanja na mjesto ministra. Boračka organizacija je prošle godine u avgustu imala skupštinu, jedan od najviših organa svoje organizacije, i na toj skupštini su doneseni određeni zaklјučci koji su prezentovani rukovodstvu Republike Srpske, meni kao ministru, premijeru, ministru finansija i predsjedniku RS. Ono što su borci zahtijevali, Vlada RS je potpuno ispunila. Ovo naglašavam zbog mogućih malverzacija sa ovom temom. Mislim da je jedna od najvažnijih stvari bila ta pravičnost, da svi borci uđu u pravo ostvarivanja mjesečnog boračkog dodatka, bez obzira na broj mjeseci učešća u zoni borbenih dejstava. Razgovarali smo koliko će se plaćati. Dogovor glasi da od septembra do kraja ove godine svi borci ulaze u pravo, dakle šesta i sedma kategorija. Starosna granica se pomjera sa 60 na 45 godina, oko 194.000 boraca ostvaruje pravo na mjesečni borački dodatak od 2,20 po mjesecu učešća u zoni borbenih dejstava do Nove godine, od Nove godine to će biti 3,00 KM. Da je dovolјno – nije, ali mi ćemo raditi na tome u narednom periodu. Ovo je najveći pomak u ovoj oblasti, poslјednjih 10 godina. Dalјe nastavlјamo da radimo na unapređenju statusa ovih kategorija stanovništva.

• Boračke kategorije sve su starije, sve narušenijeg zdravlјa. Može li Vlada RS više učiniti kada je u pitanju zdravstvena rehabilitacija?

– Vlada RS preko resornog ministarstva obezbjeđuje banjsku rehabilitaciju za ratne vojne invalide, borce, obezbjeđujemo ortopedska pomagala. Do kraja godine biće izdvojeno oko 535 miliona u ovu oblast. Možda bi bilo i pametnije o drugačijoj raspodjeli da jedan segment pobolјšamo, drugi smanjimo, ali to su okviri u kojima se kreće budžet za ovu godinu. Za narednu godinu dobijamo dodatnih 150 miliona i to će ići na mjesečni borački dodatak. Što se tiče boračkog dodatka, mi smo u ovoj godini izdvajali oko 90 miliona, a sad će se 230 miliona izdvajati za mjesečni borački dodatak. I još jednom ponavlјam, ako pogledamo okruženje, postoje priče istih koji  prave proteste, koji zbunjuju borce, prave razliku, da u Federaciji BiH borački dodatak iznosi 5,00 KM. U Federaciji za ovu namjenu Vlada izdvaja 50 miliona, to je 10 puta manje nego u RS. Obuhvaćene su samo dvije kategorije boraca. To može biti samo 10 – 20 odsto boračke populacije u Federaciji BiH. Stvarno je učinjen maksimalan napor, obuhvatili smo sve borce i u narednom periodu ćemo raditi na pobolјšanju svih kategorija koje pripadaju ovoj populaciji.

• Ima li prostora za povećanje vojne civilne invalidnine u narednom periodu?

– Jedan od zahtjeva u ovom sporazumu, koji je naravno ispunjen, dogovor je bio dva puta po 5 odsto da se ide sa povećanjem invalidnine, 5 odsto u oktobru i 5 odsto do Nove godine. Ako gledamo trenutno odnos invalidnine i prosječne plate je 1:07, sa ovih 10 odsto dolazimo na 1:08, a u narednim godinama je težnja i plan da to izjednačimo. Visina invalidnine da bude kao visina prosječne plate u Republici Srpskoj.

• Na čelu ste Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, koliko se Ministarstvo, pored problema boračke populacije, može baviti  problematikom rada i radnih odnosa?

– Može i mora. Ovih dana smo to aktuelizovali i zakonska obaveza je da u zadnjem kvartalu tekuće godine razgovaramo o najnižoj plati. Imali smo sastanak Ekonomsko-socijalnog savjeta, gdje smo otvorili tu temu. Ranije smo razgovarali o nekim drugim temama. Konstantno radimo na analizi Zakona o radu, o penzijsko-invalidskim odnosima i mnogo toga što obuhvata resor rada. Međutim, s obzirom na ovakav publicitet, nekako uvijek je taj borački dio u prvom planu. Međutim, vjerujte da uopšte ne zapostavlјamo resor rada. Kao što sam rekao, razgovori i pregovori o najnižoj plati krenuli su sa socijalnim partnerima. Na poslјednjem sastanku, koji je održan prošle sedmice, nije postignut nikakav dogovor, osim da ima potrebe za povećanje najniže cijene rada i da su socijalni partneri saglasni da se razgovori nastave u što kraćem roku. Svako od partnera ima svoje ideje, kako da do toga dođe, od možda uvođenja određenog pravilnika ili pravila na osnovu kojih se izračunava najniža plata. Bitno je da smo sjeli i u konstruktivnoj atmosferi, shvatajući momenat u kojem se naše društvo nalazi, a prije svega mislim na odlazak radne snage, potrebe za angažovanjem radne snage iz trećih zemalјa. Razgovarali smo i mislim da ćemo ove godine imati zajednički dogovor na Ekonomsko-socijalnom savjetu i da Vlada neće biti primorana da to presiječe i da sama usvoji najnižu cijenu rada.

• Sa predstavnicima Inspektorata RS razgovarali ste o analizi primjene Zakona o radu, inspekcijskim poslovima i ostalim temama značajnim za poslovnu zajednicu i sindikate Srpske. Za pregovaračkim stolom svako ima svoje zahtjeve. Čiji su realniji?

– Sjeli smo i razgovarali o onome šta je sad trenutno najaktuelnije. Sve to proizilazi iz stvari koje sam rekao, nedostatka radne snage, potrebe za angažovanjem radne snage. Na terenu se pojavlјuju određeni oblici angažovanja radnika. Radi se o angažovanju penzionera, studenata, đaka na praksi tokom lјetnog rasputa. To su najčešće zahtjevi iz oblasti ugostitelјstva, trgovine, građevine. Mi sad tu moramo da nađemo rješenje, kako da te pojednostavlјene oblike rada legalizujemo, da što manje uvozimo radnu snagu sa strane.

• Šta bi bila Vaša poruka borcima, radnicima i penzionerima?

– Što se tiče boraca, ostvarili smo istorijski napredak. Ovo je veliki pomak u ovoj oblasti. Mi ćemo i dalјe raditi i sarađivati sa legalnim predstavnicima boračkih organizacija i drugih organizacija koje se bave ovom problematikom, na konstantnom pobolјšanju ove populacije. Mi mnogo novca trošimo i na obilјežavanje značajnih datuma, njegujući kulturu pamćenja. Zbog poginulih drugova i istorije koja nam je burna, mi moramo da to prenosimo na naše buduće generacije, moramo da objasnimo našu borbu, s obzirom da sa Zapada imamo oštre napade. Što se tiče radnika, situacija nije sjajna, ali se čine maksimalni napori. Pretpostavlјam da će doći do povećanja najniže plate, a  radnici i sami moraju nešto da učine za sebe, ako svi znamo da postoji ona famozna koverta. Razgovarali smo sa inspekcijom rada, ona dođe u firmu i utvrdi da je 100 radnika prijavlјeno na minimalac i NK radnik i radnik sa srednjom stručnom spremom i dobar majstor i inženjeri i to je prosto nemoguće. Radnik se boji za svoje radno mjesto i ima strah od moguće reakcije poslodavca. To treba da se prijavi. To je pozitivno za ovu državu, doći će do više para u budžetu, kroz poreze i doprinose, tako da ćemo to moći da vratimo i damo prosvjeti i zdravstvu. To je jedan začarani krug, u kojem svi treba da imamo udjela. Patriotizam nije samo ono što smo radili od 1992. do 1995, pogotovo u ovim složenim okolnostima, kada su nas zatvorili sa svih strana, kada veoma teško možemo doći do svježeg kapitala i da na taj način  sam radnik može da doprinese bolјem punjenju budžeta. Penzioneri su jedna od naših najstabilnijih populacija, oni shvataju položaj ovog društva, penzije idu redovno, nisu prevelike, čak za ove životne prilike su male, ali ti lјudi svjesno se žrtvuju i znaju u kojoj je situaciji Srpska. Imamo redovna usklađivanja, penzije polako rastu svake godine, znam da to ne prati rad životnog standarda, ali to oni prihvataju kao realnost.

PATRIOTE I U MIRU

– Kao što smo bili patriote u ratu, kao što smo u tom momentu uzeli pušku u ruke i odbranili Srpsku, treba da znamo da moramo da budemo patriote i u miru. Ovo rješenje nije i ne može se smatrati dovolјnim, ali je zadovolјavajuće i jedino moguće. Maksimalni napori su uloženi da se ovo ostvari. Iluzorne su priče sa ulice da mjesečni borački dodatak po mjesecu učešća u zoni borbenih dejstava treba da bude 7,00 KM, to ne mogu izdržati ni mnogo bogatije države. Srbija, koja je mnogo veća od nas, ima 40.000 boraca, a mi ih imamo oko 194.000 boraca. Mislim da, što se tiče boraca, treba raditi na pobolјšanju njihovog statusa u društvu, a to se ne izražava samo kroz materijalni dio.

Tanja Mandić/Kozarski

Mihajlo Orlović, novinar i književnik– “Pisanje je moj bijeg od stvarnosti”

Objavio
admin
-
0

Za Mihajla Orlovića s pravom možemo reći da je veteran novinarstva i književnosti. Iza njega je preko 40 godina novinarskog i književnog rada. Na pitanje da li je otišao u penziju, odgovorio je pitanjem: Šta Vi mislite, da li su Šekspir, Dostojevski, Tolstoj, Hemingvej… ikada otišli u penziju? /smijeh/ Na pitanja o počecima u novinarstvu, pisanju, radu u “Kozarskom vjesniku”, ali i tužnim prisjećanjem na rodni kraj, koji je morao da napusti 1995. godine, odgovorio je iz prve ruke, neposredno pred promociju romana “Pomor staraca” u Prijedoru, na godišnjicu egzodusa Srba iz Sanskog Mosta, koji mu je i danas pred očima.

Hoćemo li prvo o pisanju, ali ispočetka?

 – Rođen sam u malom mjestu, Bosanski Milanovac kod Sanskog Mosta, kada nije bilo televizije i radija, pa su se lјudi tako sastajali naveče i tada su bili “na cijeni” oni što lijepo pričaju. Nјima se na prelima priprema posebno mjesto i čast. Negdje, u ćošku, upijao sam njihovu svaku riječ i maštao kako ću i ja jednog dana biti pričac u kojeg će biti uprti svi pogledi. Bio sam nemiran, pa su me u školi počeli kažnjavati batinama i “zatvorima”. /Fino to, Mirjana, napiši/ Jednog dana dosadi mi to. Pobjegnem iz škole, ne smijem otići kući, pa odem u šumu koja bila uz samu školu. Tamo sam čekao đake, pa kada oni krenu kući, krenem i ja. Dok sam čekao, bilo mi je dosadno, pa sam počeo da čitam knjige, jednu, pa drugu, pa treću. Krao sam knjige od svog rođaka, koji je inače bio veliki komunista. Kupovao je knjige kako bi selo vidjelo da on čita. A ništa od toga nije čitao. Sjećam se poštara koji mu je donosio knjige na magarcu. Bio je lјut. Morao je proći kroz cijelo selo, da ga vide kako mom rođaku donose knjige, jer je on to tako zahtijevao. Rođak, vrli komunista, brže-bolјe stavi ih na tavan, a ja ih odatle ukradem i nosim u šumu da ih čitam. Jednog dana, eto ti učitelјa mojoj kući. Pita oca: “Gdje ti je sin, nema ga u školi već danima.” Slјedećeg dana otac me uzme za ruku i odvede u školu.  Učitelј me pred njim počne ispitivati, a ja sve znam. Ubrzo se po selu pročulo, kako sam ja neki veliki mudrov, pa su selјaci dolazili iz okolnih sela da me slušaju dok pričam.

A fantazija?

– Ta šuma u kojoj sam se krio i čitao, bila je poseban svijet. U njoj sam maštao i živio svoj svijet. Gledao sam ptice, nadmetao se sa njima svojom pjesmom koje sam smišlјao u tišini. A onda sam počeo pisati pjesme, one kratke ojkače koje su lјudi prihvatali i pjevali. Nastavio sam sa pisanjem i prva moja knjiga poezije “Bele mrlјe” štampana je davno, ne znam ni ja kad. /smijeh/ Ali ono što hoću da kažem, meni je pisanje bilo bijeg od surove stvarnosti u Ikariju, kakvu sam zamišlјao i želio, pošto mi je život bio težak. Rano sam ostao bez majke, a potom i oca. Poezija, odnosno književnost, bila je moj svijet kojeg sam uređivao po svojoj želјi i bio u njemu kralј. Lijep je to osjećaj.

Šta ste u književnosti “posudili” od novinarstva?

– Novinarstvo mi je bilo zanimanje. Poslužilo mi je da upoznajem mnogo lјudi, krajeva, zemalјa, psihologiju, mentalitete lјudi koje sam sretao. U novinarstvu je potrebno da radiš koliko treba i da posao završiš na vrijeme. Dakle, stvara se jedna rutina koju sam zadržao i sada u pisanju. Ono što nisam uzeo iz novinarstva, to je taj novinarski suvoparni jezik. Literatura je nešto drugo.

Ko su junaci u Vašim djelima?

– Moji junaci su najčešće lјudi iz mog rodnog kraja i milјea u kojima sam se kretao kao novinar. Upoznao sam razne lјude svakojakih ćudi i sudbina. Pa, u mojim romanima možete pronaći i ovostrano i onostrano, fantaziju, čuda… Mislim da je život jedna fantazija, gdje se živi i sa ove i sa one strane. Junaci mojih romana i priča odlaze iz ovog u onaj život, vraćaju se. Jednom riječju, igraju se. To je magija života, koja mi čini zadovolјstvo, koju pretvaram u literaturu.

Novinarstvo nekad i sad?!

– Obično lјudi žale za prošlim vremenom, a ja žalim što nisam bio drugačiji. Eh, da mi je onda bila ova pamet. Radio bih bez grča, straha i opterećenja. Vjerujte, i danas sanjam kako sam na poslu i kako ne stižem da uradim, poslije se budim u znoju, ali sa osmijehom. Ipak, to je bio san. Imao je novinarski poziv nekad traume. Bila je veća odgovornost i pritisak. Stvarala se neka strahovita autocenzura. I nama nije bio potreban neko da nam kaže šta smijemo i šta ne smijemo, jer smo imali vlastitu autocenzuru. Ali razlika je u tome što se onda drugačije prilazilo pričama i reportažama o životu, zbog kojih su se novine tada čitale. Danas u novinama više nećete naći neku toplu priču, reportažu, felјton. Tamo su neke vijesti, nekakve informacije koje nas po svom sadržaju čak i vrijeđaju. Pročitate naslov, zamislite, bombastičan: “Jeo bijeli luk mjesec dana. Zamislite šta mu se dogodilo”, i tako. Otvoriš novine, a ono neke splačine. Nema više pravih novinara koji su barem u svojim sredinama bili neko i čije se priče pamte. Novo vrijeme. Možda to tako i treba. Ko zna. Priznajem, ne bih mogao danas raditi kao novinar. Za mene je novinarstvo bilo život, oblik stvaralaštva, način samopotvrđivanja.

Koji pisci i koji lјudi su najviše uticali na Vas?

– Na mene je najviše u djetinjstvu uticao Ćopić, kasnije Hemingvej, Dostojevski, Kami… Nisam u djetinjstvu imao nekog ko bi me mogao usmjeriti ili ukazati na greške.  Sve sam učio sam. Učitelј me naučio da čitam. Otac nije stigao da me uči. Imao je previše posla, a i nastradao je. Nisam ga pravo ni zapamtio. Moja je okolina takođe bila polupismena ili nepismena i ništa od njih nisam mogao naučiti. Učio sam zapravo od onih pisaca koje sam čitao. Danas mnogi koji imaju srećnije djetinjstvo, i koji bolјe žive, hvale se kako su ih učili tamo neki. Mene su učili klasici putem svojih knjiga.

Radni vijek proveli ste na RTRS-u, ali i u IPC-u “Kozarski vjesnik”. Kako pamtite to vrijeme?

– U “Kozarskom vjesniku” radio sam godinu i po dana. Bio sam tada mlad i pomalo nestašan. Tada smo u redakciji nas nekolicina, uglavnom mlađih, važili kao nestašni novinari. Igrali smo se i stvarali tako da su nam zavidjeli oni malo stariji koje smo mi među sobom zvali “redakcijski pacovi”. Mi smo svoje radno vrijeme provodili na terenu, među lјudima, i tako dolazili do informacija. To je ono što mi je ostalo u sjećanju. Bila je to dobra škola, imali smo dobrog urednika Abida Budimlića, dobrog i iskusnog novinara. On nas je mnogo naučio. Sjećam se jednom kada nisam mogao da započem tekst. Uvukao sam papir u mašinu i naslonio glavu na šake, smišlјajući prvu rečenicu. On je prišao mom stolu. “Što se mučiš, kucaj…Lijep je dan. Sunce sija”, rekao je. Iako to nema nikakve veze s onim što pišem, počnem i gle, prva rečenica dođe sama, ostalo je teklo kao na traci. Dakle, počinješ iz ničega, pa stvaraš. To ti je kao dijete kada se igra, tako treba shvatiti svaki posao. I novinarstvo je igra. Pošto sam tada bio mlad, pamtim Prijedor i po lijepim djevojakama /smijeh/ i rado dolazim u ovaj grad.

Ali i po nečemu tužnom, što je obilјežilo Vaš život?

 – Izbjegao sam u Prijedor 10. oktobra. Mjesec oktobar te 1995. godine bio je za mene mjesec bola i užasa. Čini mi se da se tada u meni mnogo toga slomilo, i Bog sam zna šta je dalјe odredilo moju sudbinu. Valјda neophodne poteškoće da bih se preobrazio. Mjesec dana sam lutao po Prijedoru. Gledao kako lišće opada, kako nestaje. Mislio sam, i moj život tako nestaje. Bio sam pritjeran uza zid, a čovjek je tada najjači. Sa svojom porodicom sam krenuo u svijet. Zadovolјan sam onim što sam dosad uradio, mogao sam mnogo bolјe, ali šta je tu je. Povratka mi nema.

Posjetite li rodno mjesto?

– Nerado idem u rodno mjesto. U stvari, strah me je šta ću zateći tamo. To više nije ni približno mom sjećanju, a da ne govorimo o mašti. Vuče me ponekad želјa, odem, nalazim korov, tugu, samoću. Nije to ono što hoću da vidim. Zbog toga me je strah. Istina, srce vuče, ali duša boli. Prošle godine sam bio tamo. Osjetio sam dah medvjeda. Bilo mi je drago što je on tu. Dakle, ima života. Pogledam preko brda u Grmeč. On mrgodan, lјut, a ja mu kažem: “Ma gdje god bio i kud god išao, ti si mi rod, ti si mi otac”. Svoj zavičaj sam prenio u svoje romane i priče. On tamo živi. Nestvarno, ali uz srce. 

Mirjana Šodić/Kozarski

ZAVRŠETAK AUTO-PUTA PRIJEDOR-BANJALUKA ZA TRI GODINE

Objavio
admin
-
0

“Izgradnja auto-puta Banja Luka – Prijedor odvija se u okvirima ugovorene dinamike i u toku je sprovođenje postupka eksproprijacije nepokretnosti na trasi auto-puta. Trenutno se radi na fundiranju objekata, nadvožnjaka i mostova, izgradnji propusta u pravcima postojećih regulisanih i neregulisanih vodotokova, a ovi radovi se izvode u dionici od 5,2 km, od Prijedorske petlјe u Orlovcima do mosta Garevci. Koncesionar je, nakon provedenog postupka eksproprijacije, ishodovao od strane Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske građevinsku dozvolu za dionice auto-puta u dužini 13,5 km, a u toku je i dalјe fazno pribavlјanje neophodne dokumentacije za građenje. S obzirom na trenutnu dinamiku izvođenja radova, završetak auto-puta se  očekuje u prolјeće 2026. godine”, kaže za “Kozarski vjesnik”  ministar saobraćaja i veza RS Nedelјko Čubrilović.

Da li su riješeni svi imovinski odnosi na trasi auto-puta? Spominjali ste da ima neriješenih i da će oni biti riješeni sudskim putem?

– Vlada Republike Srpske je 23. marta 2023. godine koncesionaru isporučila 46 odsto lokacije na trasi na kojoj je okončan postupak eksproprijacije nepokretnosti. Postupak eksproprijacije nepokretnosti na trasi auto-puta sprovodi Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove. Prema podacima dobijenim od strane RUGIPP-a, u svim predmetima u kojima je podnesen prijedlog za eksproprijaciju na trasi auto-puta Banja Luka – Prijedor donesena su rješenja o eksproprijaciji, osim u jednom predmetu u K.O. Omarska, gdje se čeka dostavlјanje nalaza vještaka građevinsko-arhitektonske struke, predmeti u kojima su predmet ehsproprijacije stambeni i poslovni objekti se upućuju na sudsko odlučivanje, a lokacije su slјedeće: K.O. Omarska, K.O. Trnopolјe, K.O. Kamičani i K.O. Bistrica. Rješavanje navedenih postupaka neće usporiti planiranu dinamiku izgradnje.

Koliko je značajna izgradnja auto-puta Prijedor – Banjaluka i koliko je on potreban?

– Razvijena putna infrastruktura je preduslov za privredni i ekonomski razvoj, ne samo područja Prijedora i Banjaluke, nego i mjesta koja gravitiraju prema ovim gradovima, odnosno cijele regije. Ovaj projekat pružiće veliki doprinos, kako za infrastrukturu, brži, sigurniji i lakši transport, tako i za ekonomski i privredni razvoj lokalnih zajednica, Republike Srpske, ali i kompletnog sjeverozapadnog dijela BiH, uklјučujući bihaćku regiju i Unsko-sanski kanton kao dijela Federacije.

Da li su opravdani pojedini navodi da je ugovor o izgradnji sporan i na štetu građana?

– Navodi o štetnosti ugovora o izgradnji auto-puta Banja Luka – Prijedor su netačni, te se stiče utisak da se putem takvih vrsta dezinformacija žele osporiti brojni projekti u Republici Srpskoj. Aktivnosti sa kineskim partnerom i koncesionarom za izgradnju auto-puta sprovode se u skladu sa propisanim uslovima, zakonskim procedurama i rokovima. Analize i istraživanja koja su rađena prije početka navedenog projekta, kao i Studija ekonomske opravdanosti, jasno potvrđuju da je projekat apsolutno u skladu sa ekonomskom opravdanošću i zakonskim propisima. Opredjelјenje Ministarstva saobraćaja i veza i Vlade Republike Srpske je da se sva pitanja i procedure na realizaciji ovog projekta rješavaju što efikasnije i u skladu sa pravnim propisima u Republici Srpskoj i koncesionim ugovorom. Vlada Republike Srpske je, u skladu sa važećim materijalnim propisima, privrednom društvu „SDHS-CSI BH“ d.o.o. Banja Luka, dodijelila koncesiju za izgradnju auto-puta Banja Luka – Prijedor – Novi Grad, na period od 30 godina. Vrijednost ove investicije za troškove projektovanja, izgradnje i nadzora nad izgradnjom i održavanjem je 297 miliona evra.

 Kakva je situacija sa gradnjom dionice od Prijedora do Novog Grada?

– Trasa auto-puta Prijedor – Novi Grad u dužini od oko 23 km, nastavak je dionice auto-puta Banja Luka – Prijedor prema Novom Gradu, odnosno prema Republici Hrvatskoj. Na ovaj način ostvaruje se veza preko Republike Srpske, od granice sa Republikom Srbijom na istoku, do granice sa Republikom Hrvatskom na zapadu, pošto se komunikacija formira od Rače, preko Bijelјine, Brčkog, Vukosavlјa, Doboja, Prnjavora, Banjaluke, Prijedora do Novog Grada, sa međuregionalnim čvorom i vezom na evropski koridor Vc kod Doboja (Johovac). Koncesioni ugovor za trasu od Prijedora do Novog Grada još nije potpisan, a trebalo bi da bude potpisan sa istim koncesionarom kao faza dva. U toku je izrada generalnog projekta odabira trase.

Kada će početi gradnja brzog puta za Kozarsku Dubicu od Prijedora?

– U okviru Ugovora o koncesiji, predviđena je izrada tehničke dokumentacije (Idejni projekat i studija izvodlјivosti) za fazu 2 auto-puta i to: Projekat auto-puta Prijedor – Novi Grad u dužini od oko 23 km i Projekat brzog puta Prijedor – Kozarska Dubica – Jasenovac u dužini od oko 45 km. Brzi put od Prijedora do Kozarske Dubice, te dalјe do graničnog prelaza Donja Gradina, od posebnog je značaja za regionalni razvoj, kao i za povezivanje mreže javnih puteva Republike Srpske na međunarodni saobraćaj. Oba putna pravca planirana su u okviru dokumenta „Izmjene i dopune Prostornog plana Republike Srpske do 2025. godine“, gdje je u ovom periodu predviđena izrada studijske i tehničke dokumentacije.

Budući da je u poslјednje vrijeme na prijedorskim putevima, među kojima su magistralni, veći broj kamiona koji prevoze ugalј, ali i šlјunak te ostali materijal koji je potreban za auto-put, pojavlјuju se oštećenja na cestama. Da li postoje kontrole da se vidi jesu li kamioni opterećeni i ko je dužan da sanira ova oštećenja?

– Svjedoci smo opterećenosti magistralnog puta Banja Luka – Prijedor i velikog učešća teretnih vozila u saobraćaju na ovom putu, te je zbog toga, prije svega, ugrožena bezbjednost učesnika u saobraćaju na ovom putu. Ministarstvo saobraćaja i veza kreiralo je propise koji uređuju oblast javnih puteva. Zakonom o javnim putevima uređena je zaštita javnih puteva, način kontrole, ko vrši kontrolu, kao i sankcije koje se izriču ukoliko dođe do prekršaja. Kontrolu težine vozila koja prevoze teret vrši Republička saobraćajna inspekcija, policija i sam upravlјač puta.

Da li postoje još neki planovi ili izvjesni projekti kada je u pitanju saobraćaj i izgradnja puteva u Prijedoru?

– U Prijedoru su u prethodnom periodu realizovani izuzetno značajni projekti putne infrastrukture. U 2022. godini okončani su radovi na Rehabilitaciji magistralnog puta M-4, Prijedor – Šargovac (Prijedorska petlјa), dionica Kozarac – Lamovita (8,739 km), Lamovita – Ivanjska (12,609 km) i Ivanjska – Šargovac (16,070 km). Ukupno realizovana vrijednost investicije iznosi 21.999.832,50 KM. Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka u okviru redovnog i zimskog održavanja vrši kontinuirano praćenje i održavanje magistralne i regionalne putne mreže kojom upravlјa.

Da li će u procesu restrukturiranja preduzeća “Želјeznice Republike Srpske“ biti promjena u Prijedoru, gdje se nalazi i Kolska radionica?

– Restrukturiranje „Želјeznica Republike Srpske” je složen i dugotrajan proces, ali zahvalјujući uspješnoj koordinaciji, provođenju neophodnih zakonskih procedura i aktivnosti,  vidlјivi su rezultati implementacije predloženih mjera. „Želјeznice Republike Srpske” redovno izvršavaju preuzete obaveze i sprovode predložene mjere, te je konačni cilј da „Želјeznice” budu finansijski održivo, profitabilno i konkurentno preduzeće. Kada je riječ o Kolskoj radionici u Prijedoru, Vlada Republike Srpske nikada nije razmatrala mogućnost gašenja ovog nekad izuzetnog pogona želјeznica. Čak smo i potpisali Memorandum o razumijevanju sa kineskom firmom, a u cilјu zajedničkog ulaganja i oživlјavanja kolskih radionica u Republici Srpskoj. Svjesni smo činjenice da su i želјeznice iz okruženja, koje su nekad privatizovale svoje radioničke kapacitete, vratile iste u svoju nadležnost. Nadamo se da će se i u ovoj radionici pronaći poslovi koji će, osim održavanja teretnih vagona, omogućiti neke druge komercijalne poslove.

Da li se pruga može iskoristiti za prevoz uglјa ili šlјunka i kamenja kako bi se zaustavilo propadanje asfaltnih saobraćajnica?

– Kada je razmatran prijedlog da se zakonom propiše obaveza prevoza teških tereta i opasnih materija isklјučivo želјeznicama, naišli smo na neodobravanje, jer to nije u skladu sa konkurentnim tržišnim pravilima. Dakle, ostaje da se Želјeznice bore dobrom uslugom i cijenama sa drumskim prevozom.

Bojana Majstorović/Kozarski

Pero Špadić najavio 10. film i petu sezonu serije “Dobro jutro, komšija”

Objavio
admin
-
0

Nedavno je završeno snimanje 10. filma i pete sezone serije “Dobro jutro, komšija”. Film će svoju TV premijeru imati 6. januara, dok će, nakon toga, svake nedjelјe biti emitovane nove epizode serije. Glumačka ekipa je provjerena, uz neke nove epizodiste, rekao je za “Kozarski vjesnik” scenarista Pero Špadić. On je otkrio i dio filmskog zapleta ove popularne domaće komedije.

– Film smo nastojali da uradimo tako da ne moramo daleko putovati, jer nam to oduzima mnogo vremena. Glumci su imali svojih obaveza, pogotovo Aleksandar Stojković Piksi, koji je radio neka snimanja u Srbiji. Tako smo cijelu radnju snimili na području Prijedora, odnosno Gornjih Orlovaca. Priča se vrti oko dvojice prijatelјa, prika, kako to kod nas kažu, Čede i Trte. Oni su sad u dobrim odnosima. Kamionom prevoze građu za nekog čovjeka, a usput im se svašta izdogađalo.

Da li prilagođavate scenario najpopularnijim likovima, da bi udovolјili očekivanjima gledalaca?

– Naravno, to uvijek praktikujem. Osluškujem šta publika voli, koga želi da vidi. Koristim te glumce malo više, zavisno od razvoja situacije. Uvijek smo serijal završavali nagovještajem nekih novih zapleta. Prethodni put smo završili udajom Čedine kćerke. Logično je bilo da Trto i Čedo postanu djede, tako da ima cijela jedna epizoda o tome. Mislim da je to i poslјednja epizoda. Glumi stara, uigrana postava, i sve je išlo dosta brzo. Možda je prvih par epizoda krenulo nešto sporije, jer smo znali po cijeli dan ili dva snimati samo jednu epizodu. Malko se ulijene glumci, a nekad i slabije znaju tekst.

Kad ste spomenuli tekst, glumci su skloni improvizaciji. Nekad je to pozitivno i kreativno, a nekad zna i iznervirati autora. Da li se to i Vama dešavalo?

– Nisu svi skloni improvizaciji. Zapravo, većina glumaca se pridržava onoga što je napisano, jer najlakše im je tako razmjenjivati replike. Inače ih iznenadi ako neko nešto ubaci. Međutim, to je uvijek stvar dogovora. Najčešće Piksi ubaci nekih svojih fora, ali imaju i drugi ideja. Nedavno smo imali snimanje jednog kadra i ispala je čitava rasprava oko toga, o nečemu što ja nisam htio, a što su neki glumci želјeli da ubacimo. Drugima se to nije svidjelo, pa ni tehničkoj ekipi. Ali toliko su bili uporni za taj jedan kadar, tako da sam popustio. Mada već razmišlјam kako ću da isječem taj dio, ne sviđa mi se uopšte. Neću otkriti šta je bilo u pitanju.

Koliko je gledaocima bitna produkcija, a koliko scenario? Vidlјiv je kvalitet u odnosu na početke, u tehničkom i svakom drugom pogledu, ali nije li na kraju priča ono što drži pažnju, naravno uz glumačke izvedbe?

– Jeste, publika se veže za likove. Neki likovi su se promijenili u odnosu na same početke, ali su uglavnom ostali oni isti njihovi karakteri. Što se tiče produkcije, osjetno je pobolјšanje, pa i to znaju prokomentarisati gledaoci. Međutim, njima je najvažnije da je tu glavni lik. On im je najsmješniji. Da nema Piksija, ne bi to bilo onakvo “Dobro jutro, komšija”, kako ga publika doživlјava. Međutim, svako ima svog milјenika. To znamo, jer nam stalno dolaze lјudi. Imali smo tokom snimanja po 30-40 gledalaca koji stoje sa strane i prate. Dolaze iz raznih krajeva. Nekad smo ih morali i umirivati, da ne bi ometali tok snimanja.

Odakle dolaze?

– Najviše iz bihaćkog kraja, a ima ih i iz Hrvatske i Srbije. Prednjači dijaspora, uglavnom iz BiH i Hrvatske.

Koliko Vas, kod osmišlјavanja zapleta, inspiriše naša realnost, mada se od komedije, u suštini, očekuje bijeg od stvarnosti?

– Ponekad, u razgovoru s nekim lјudima, dođem u situaciju da se pravdam, jer mi kažu da ismijavam Kozarčane likovima iz “Komšije”. Teško je lјudima objasniti da je to komedija i šta god ja napravio, nekome će smetati. Međutim, većina ne razmišlјa tako. Priče su takve da se mogu smisliti bilo gdje, i u Šumadiji, Slavoniji, Vojvodini, Bosni, ali sticajem okolnosti, glumci su u najvećem broju s ovog područja, pa smo radnju smjestili u Krajinu. Inače, bježao sam od tog nekog filozofskog humora. Kod mene je realni humor, gdje gledalac ne razmišlјa o tome šta je glumac rekao, već se odmah smije. Mentalitet našeg čovjeka je takav i on voli takav humor.

Do zamora materijala nekad mora doći, a ovaj projekat je dugovječniji nego što ste na početku mogli i pretpostaviti.

– Ukupno su urađene 92 priče, uklјučujući i seriju i filmove. E, da mi je to neko rekao kada sam počeo pisati! Nakon prvog serijala, dobio sam unosnu ponudu od jedne poznate kompanije da potpišem ugovor za 80 epizoda. Iz straha da neću moći napisati toliko epizoda, odbio sam, mada je ponuda bila više nego velikodušna, sa triput većim budžetom od dotadašnjeg. Onda su me sa BN-a molili da uradim bar 10 epizoda. Kažem da ne mogu, radićemo film i to je dovolјno. Međutim, nisu odustajali i odlučim da pitam glumce za mišlјenje. Redom sam ih zvao, nadajući se da će bar neko od glumaca da odustane. Ali niko nije odustao, čak su se mnogi radovali, ne toliko zbog honorara, nego više zbog druženja. Za neke je „Komšija“ bio odskočna daska. Čak su i naturščici, koji su se pojavili u nekoj od epizoda, kasnije snimili neke reklame.

Vaši počeci vezani su za novinarstvo. Dugi niz godina ste proveli u toj branši, kao radnik naše medijske kuće, IPC „Kozarski vjesnik“. Kako je došlo do tog zaokreta u karijeri?

– Novinar u „Kozarskom“ sam bio 25 godina. Međutim, došlo je do zasićenosti novinarstvom, pa sam krenuo u drugom smjeru. Ipak, zahvalјujući TV Prijedor, imao sam priliku da se oprobam u ovom drugom kreativnom poslu, jer je meni bio prepušten zabavni program. Tako sam krenuo da eksperimentišem, ali iskreno, nisam ni sam znao da mogu ovako pisati.

Postoje li neki posebni rituali koji prate smišlјanje novih zapleta?

– Neobično je da najmanje mogu da pišem kod kuće. Potrebno mi je da se osamim i negdje odem. U toj stvaralačkoj rutini, obično ustajem veoma rano, oko pet ujutro, izađem na terasu i “pozdravim” sunce koje se rađa. Jutarnja kafica je obavezna, a onda sjedam za kompjuter i počinjem pisati. Nekad inspiracija dolazi glatko, nekad malo sporije.

BICIKLOM IZ BIHAĆA ZBOG “DOBRO JUTRO, KOMŠIJA“

O popularnosti “Komšije” govore i brojni posjetioci koji često obilaze lokaciju u Gornjim Orlovcima, gdje su snimani filmovi i serija. Bilo je tu nerijetko lјudi iz dijaspore i onih koji su bračne drugove pronašli u inostranstvu. Ni jezička barijera, kako su rekli, nije sprečavala njihove supružnike i djecu da redovno prate zaplete ove domaće komedije. Jedan vjerni gledalac nije žalio truda ni znoja da biciklom pređe brojne kilometre od Bihaća do Prijedora, da bi došao na mjesto snimanja. Dok god ova domaća franšiza može računati na takve fanove, tvorci filma i serije u svojevrsnoj su obavezi da ih ispoštuju snimanjem novih nastavaka.

Deborah Sovilj/Kozarski

123...8Stranica 1 od 8
Kako je većina lokalnih informativnih portala na domaćem web-u vezana za određene političke subjekte i njihove ciljeve, odnosno neobjektivna prema svojim krajnjim korisnicima, odlučili smo se za nešto potpuno drugačije. Upravo zato je InfoPrijedor prvi nezavisni portal grada Prijedora, koji će potpuno objektivno i transparentno informisati javnost o događajima i dešavanjima iz prijedorske regije.
Kontaktirajte nas: redakcija@infoprijedor.ba
© www.infoprijedor.ba