Posljednjih 25 godina Rade Starčević, mještanin Velikog Palančišta, pravi tamburice. Kaže da to radi isključivo iz ljubavi i hobija i da taj hobi, jer je cijeli život radio kao vozač i dizaličar, nema nikakve dodirne veze s njegovim zanimanjem.
– Dok smo bili djeca tamburice smo mogli samo gledati. Žice su bile na cijeni, pa instrumentu nismo smjeli ni prići da žica ne bi kojom pustom nesrećom pukla, jer je bilo nemoguće nabaviti. Kriza bila, pa to ti je – priča Rade.
Tamburicu je tad i zavolio mada je niko u njegovoj porodici nije svirao.
– Gledao sam kad je moj ratni drug Milan Drča nosio neku svoju tamburicu. Kažem mu da bi ja istu takvu mogao napravio, i tako sam i počeo – otkriva Rade početak majstorstva kojim se danas tek rijetki bave.
Kaže i da je u tih 25 godina napravio najmanje 250 tamburica.
– Usput sam popravio i 50-tak starih. Donesu mi ljudi da nešto popravim, promijenim, da ugradim neke mašinice. Potkozarje jeste poznato po tamburicama, ali se to polako gubi, stari odlaze, a mladi to ne prihvataju. Ne zanima ih tradicija. A ja pokušavam da to održim. Što bi stari rekli, „u silu to gonim“ i da napravim i da prodam, ne bi li se taj zanat održao – kaže majstor Rade i dodaje da se ovim zanatom po njegovim informacijama bavi još Milovan Ćulum iz banjalučke Bistrice, podno Manjače.
– On pravi tamburice, gusle, ploske, sve to radi. Na prijedorskoj regiji tim zanatom se ne bavi niko osim mene, tako da sam jedini u četiri opština i Gradu Prijedoru koji to pravi. Od Oštre Luke do Gradiške – priča Rade i otkriva da tamburice pravi po zahtijevu kupca. Manje, veće, ili srednje veličine.
– No, ono što je svima zajedničko, bez obzira na veličlinu, je da su jako glasne i jasne. Takve tamburice pravim. Mislim i da je cijena razumna, od 100 do 130-140 maraka, po tamburici. Neki dođu, kupe i pitaju „što je tako jeftina?“, a ja više volim da napravim malo više prometa, a ne da stoji godinu-dvije i da skuplja prašinu. Kad stoji uhvati me muka. Nije zbog para, nego zato što sam se namučio da je napravim, a ne mogu je prodati – kaže Rade koji trenutno nema nasljednika u ovom hobiju.
Sin mu nije zainteresovan, a za unuke još ne zna, mali su još. Mada je planirao da im napravi ekstra tamburice za uspomenu, s posvetom „od dede“ da ih čuvaju i sjećaju na njega.
– Ko zna možda se i odluče za ovaj hobi. Ne treba im neki poseban alat, sjekira, žaga, šmirglo, staklo, dlijeto – kaže Rade i otkriva da tamburica nastaje od cijepanog drveta, cjepanice.. divlje kruške, javora, oskoruše, divlje trešnje…
– I od breze sam čak pravio tamburice. Radi se od suvog drveta, a treba najmanje dvije godine da se suši, pa onda napraviš poluproizvod koji stoji još godinu … Znači treba tri, četiri godine da se dođe do jedne tamburice. Da se dobro isuši drvo, jer kad je sirovo iskrivi se i popuca – kaže Rade.
Dodaje da su kozaračke tamburice one sa tri žice, sa četiri žice na tamburici svira se u rodnom mjestu Bore Drljače, Petrovcu, potom Ključu, Sani, Drvaru, Kneževu i u Lici. Na Baniji se svira na dvije žice na tamburici, kao i Podgradcima i Gradišci – Sve je različito, ali sam pravio sve te tamburice i s dvije, tri i četiri žice – kaže ovaj majstor.
