Čovjek koji je prije desetak godina slikarska djela stvarao samo uz pomoć kista i bagerske kašike, danas u Malom Palančištu u svom ateljeu najviše slika portrete. Posljednje tri godine bacio se na projekat „Sedam veličanstvenih“.
– Riječ je o sedmorici radnika, rudara, koji su integrisani u neoliberalni kapitalizam, radnika koji se bore za sopstvenu egzistenciju. Inspiraciju sam dobio od Kurosawinog filma „Sedam samuraja“ koji odbačeni brane selo. Tako se i ovih mojih sedam rudara bore da prežive – kaže naš Prijedorčanin, akademski slikar Miroslav Stakić i objašnjava da su njegovi rudari stvarni likovi.
Radnici Rudnika od kojih su neki otišli u penziju, neki u inostranstvo, a samo jedan od njih sefmorice slavnih ostao u rudarskom „oknu“.
Stakić osim svojih rudara radi i na portretima slavnih ljudi. Izdvaja se ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin, a Stakić objašnjava i kako je nastao njegov portret.
Stakić radi na portretu Vladimira Putina
– Prijatelj mi je rekao otprilike ovako. „Lijepo ti to radiš, ali šira populacija ne poznaje te ljude. Ne može da prepozna sličnost s njima. Uradi nekog koga će da prepozna neko ko tebe ne poznaje. Da bi vidjeli kako ti to radiš. „ Poslušao sam ga i sebi rekao da ću narednog jutra, kad ustanem i upalim TV, prvu osoba koju ugledam na vijestima, a svjetski je poznata, portretisati. Ujutro uradim tako i prva osoba koju sam ugledao bila je Vladimir Putin. Kako je nastao Putinov portret možete pogledati OVDJE – kaže Stakić koji je naslikao i portret vladike Jovana, episkopa Pakračkog.
– Zato što je kod njega završio, nekom božijom promišlju, moj portret Branka Ćopića. Imao sam potrebu, a slušao sam na youtube neka njegova predavanja kojim me zainteresovao i prosto „natjerao“ da uradim taj njegov portret – objašnjava Stakić dok nam u svom ateljeu pokazuje portret svoje tašte, Stevice Dronjka i još par njih…
– I taštin portret je u sklopu koncepta neoliberalnog kapitalizma. Pošto je u kapitalizmu gotovo sve na prodaju, a mnogi imaju problema sa svojim taštama odlučio sam da ovaj portret nazovem „Tašta na prodaju“, mada ja sa svojom taštom nemam nikakvih problema – kaže kroz srdačan osmijeh Stakić koji na portretu Dalibora Popovića Mikše radi posljednje tri godine.
Kaže da ga za ovaj portret vezuju duboke emocije, sjećanja na zajedničko studiranje. Pokazuje nam i portret monaha Varnave Damjanovića iz manastira Treskavac kod Ribnika, potom svog oca iz 2005. godine, nastao u vrijeme dok je bio još student na Akademiji u klasi profesora Vese Sovilja. U ateljeu je i mnogo crteža, Stakić ih naziva „dnevničkim zapisima“ o onom što se oko njega i u njemu dešava tog dana.
– To su apstraktne priče. Taj „rukopis“ i „rukopis „ portreta, ali i pejsaža, po ocjeni ljudi koji se bave slikarstvom nemaju nikakvih dodirnih tačaka – kaže Stakić i dodaje da njegovi portreti strpljivo čekaju neki izložbeni portret, mada još uvijek nisu finalna priča onog šta bi trebali biti.
– Pored tih portreta desiće se i neke instalacije. Ustvari oni su samo dio slagalice nečeg što bi trebalo da se desi. Sad čekam neki adekvatan i velik prostor, najvjerovatnije u Banjaluci, jer tamo takvih prostora ima – priča ovaj prijedorski slikar.
Stakić sem portreta radi prelijepe pejsaže
