Borislavu Kačevendi, zvanom Mašina iz Gaćana iznenada je pozlilo. Bili su to već poznati problemi sa plućnom maramicom, gušio se, pa je pomoć potražio u službi Hitne pomoći a onda, iako su ga oni u redovnoj proceduri kolima hitne pomoći uputili prema prijedorskoj bolnici, odlučio da na svoju ruku krene prema Banjaluci gdje je, kako priča, narednog dana trebao biti na kontrolnom pregledu. 

– Nešto iznutra, neka intuicija mi je govorila da moram hitno za Banjaluku. Teško sam disao, bilo mi je loše i smatrao sam da je to po mene najbolja odluka – priča Mašina koji je dežurne zamolio za samo jednu uslugu.

– Tražio sam da mi zovu HIT taksi, jer sam smatrao da ću tako najbrže do Banjaluke. U njih imam povjerenja, što to ne reći, korektni su i nisu skupi. Uglavnom taksista je brzo došao, neki crn momak, strašno brzo je vozio do Banjaluke i rizikovao da mu zbog brze vožnje naplate kaznu. Stigli smo na vrijeme, a da smo zakasnili ko zna dali bi danas s vama pričao – priča Mašina koji je obećao taksisti, iako nije zaposlen, platiti piće, jer mu je zahvalan na tom što mu je spasio život.

Mašinina životna drama odigrala se 3. avgusta, datum koji Vera Puzić, dispečer u HIT taksiju, neće dugo zaboraviti. Poziv da dođu po pacijenta stigao je u popodnevnim časovima.

– Poslala sam kolegu po čovjeka koji je bio u jako lošem stanju. Poziv mi je zvučao alarmantno, ali smo uprkos riziku morali reagovati. Da smo oklijevali, ko zna šta bi bilo s njim – kaže Vera.

 A to da su minute bile u pitanju najbolje zna Nikola Grabovica, taksista HIT taksija koji je Kačavendu vozio do Banjaluke.

– Dobio sam poziv od centrale da kod hitne preuzmem putnika. Čovjek je bio u veoma lošem stanju, teško je disao. Gušio se. Bio sam u dilemi šta da uradim i nakon kratkog razmišljanja odlučio sam da ga vozim. Još sam ga pitao da li može izdržati do Banjaluke. To je ipak sat vremena vožnje. Rekao je kratko da može i krenuli smo – prisjeća se Nikola svoje najdramatičnije ture u šest mjeseci koliko radi u HIT taksiju.

Nije mu bilo lako, njegovom putniku kod Piskavice je  pozlilo. Kaže da je tad nagazio po gasu.  

– Uplašio sam se za tog čovjeka. Čak sam u jednom trenutku pomislio da bi bilo dobro da me zaustavi policija, da pod pratnjom što prije stignem do Banjaluke. Minute su mi bile kao godine. I konačno smo stigli do Paprikovca. Istrčao sam iz auta i pozvao doktoricu koja se zadesila za pultom – priča Nikola koji se sjeća i filmske brzine medicinara koji su njegovog putnika iznijeli iz auta.

Poslije je od te iste doktorice čuo da je zakasnio sam desetak minuta, da bi čovjek kojeg je dovezao vjerovatno bio mrtav. Nikola svog putnika, kojem je tog dan spasio život, od tada još nije vidio, ne zna mu ni ime ali je nakon nekoliko dana saznao da je živ i da je dobro. To ga je baš obradovalo, a volio bi da se upoznaju, sretan što je uspio nekom da pomogne.