Prije pet godina, Ivana Milješić napipala je promjenu pod pazuhom, a nešto kasnije i otvrdak na dojci. Uhvatila se ukoštac s karcinomom, ne gubeći optimizam i vjeru u sebe i svoju porodicu.
– Nisam sebi postavljala pitanje – zašto baš ja? Toliko žena i djevojaka u našem okruženju ima karcinom dojke, tako da niko nije mene izabrao, to je jednostavno takav život i takva sudbina. Moj stav je da neću da se sikiram zbog nečega što lično ne mogu promijeniti. Ono što mogu je da slušam svog ljekara i vjerujem da će sve biti dobro – otkriva Ivana za “Kozarski vjesnik”.
U januaru 2018. godine Ivana Milješić je rodila kćerku i krenula s dojenjem. U maju je napipala promjenu ispod pazuha.
– Na ultrazvuku su mi rekli da je to samo žlijezda uvećana od dojenja, da su limfni čvorovi uvećani i da je sve ok. Umirena, vratila sam se kući i nastavila s normalnim životom. Sljedeće godine sam prestala s dojenjem. Napipala sam, pored onog pod pazuhom, još jedan otvrdak, ovaj put na dojci. U septembru sam otišla na ultrazvuk. Doktorica mi je, nakon pregleda, rekla da joj se promjene ne sviđaju i poslala me odmah na mamografiju. Na mamografiji su otprilike rekli isto, ali naravno da nisu govorili otvoreno o karcinomu, dok ne bude urađena biopsija. Biopsija je pokazala da su tri limfna čvora kancerogena, kao i otvrdak na dojci. Bio je 23 milimetra, što nije malo, ali opet nije ni mnogo, jer ih ima i sa pet i više centimetara. Konzilij mi je odredio osam ciklusa hemoterapije – kaže naša sagovornica.
Dodaje da je doktorica bila spremna da joj ostavi prostor od dvije nedjelje da se sabere, prije nego što krene na terapiju. Međutim, ubrzo ju je nazvala i rekla Ivani da odmah mora početi s hemoterapijom, jer što prije djeluju, prije će sanirati problem.
– Nikad nisam poželjela da istražujem o svojoj bolesti na internetu. Otišla sam kod divne doktorice koja mi je sve pojasnila i nisam htjela više da se uplićem u to. Jel’ mogu ja njega da izvadim – ne mogu, jel’ mogu da promijenim trenutnu situaciju, ne mogu. Ono što mogu je da slušam svog ljekara i vjerujem da će to biti dobro. To me održalo – ističe Ivana.
Tog prvog dana kada je došla kući nakon što je saznala dijagnozu, presabrala se i rekla sebi: OK, karcinom dojke. Dosta žena je izliječeno, a važno je da se na vrijeme otkrije.
– To veče sam sjedila sa suprugom Acom i rekla mu: ‘Nekako osjećam i vidim sebe sa vama, svojom porodicom, i u budućnosti kad ostarim. Pred nama je težak period, ali ćemo se izboriti s tim.’ Suprug je tu imao veliku ulogu i rekao je, ko god da je negativan, ko god hoće da plače za mnom, njemu će vrata biti zatvorena, jer nama to ne treba. Trebam biti pozitivna i okružena pozitivnim ljudima. To je rekla i moja doktorica na kraju cijelog ciklusa liječenja: da sam 60 odsto bolest pobijedila ja, a 40 odsto terapija – kaže Ivana.
Nije htjela da se pridruži grupama žena sa istom dijagnozom, jer ih je puno negativnih. Nije željela da je to sputava. Ali svoje iskustvo je podijelila sa nekim ženama koje su to već prošle i koje su bile pozitivne.
– Moja doktorica Stanislava Lekić je bila predivna i rekla je u koje god doba, šta god da mi zatreba, da je pitam. Sa svojih 38 godina, bila sam najstarija na hemoterapiji, što je poražavajuće za naše društvo. Neke su djevojke bile s rakom jajnika, a neke dojke. Mnoge djevojke mi kažu da se boje otići na redovni ultrazvuk. O tome pričam i sa svojim učenicama. Kažem im da se nemaju čega plašiti. I ako se otkrije nešto, to je trenutna situacija i stanje. Smatram da se treba uvesti obavezan godišnji UZV. Ja sam išla redovno i eto sudbina je htjela da sam baš u periodu dojenja imala promjene – navodi Milješićeva.
Zaposlena je kao profesor biologije u Srednjoškolskom centru Prijedor, pa često govori svojim učenicama da godišnji pregled shvate kao odlazak na pramenove, nokte ili kod kozmetičara.
– Pitale su me – pa ako odu na vrijeme i otkriju im rak, šta su time postigle, svejedno imaju kancer. Objasnim im da je važno da je otkriven na vrijeme. Imam poznanicu koja je imala rak ispod jednog centimetra. Kod mene je bio 2,3 i ona nije morala proći ovo što sam ja. Mene nije ništa mimoišlo. Od osam hemoterapija, četiri su bile jako teške. Svaku sam povraćala, primala sam infuziju kod kuće. Pošto su djeca bila mala, poslali smo ih kod bake, da ne budu tu. Jako me bolio stomak, nisam mogla ništa da jedem. Mislim da mi je treća hemoterapija bila najteža. Primila sam je u ponedjeljak i tada nešto jela, a sledeći put sam jela tek u četvrtak popodne i to sam se natjerala. Već u subotu sam se pridigla, tu su bila i djeca, i u nedjelju smo otišli šetati Kozarom i cijeli dan proveli u šumi – prisjeća se Ivana.
Ponedjeljkom je, kaže, uvijek radila nalaze. Hemoterapija uništava ćelije koje su slične kancerogenima, a to su ćelije dlake, želuca, leukociti, trombociti. Kosa opada, a taj gubitak nikome ne pada lako.
– Moram se izdići iznad toga. Nisam jedina, govorila sam sebi. Kosa je opadala ženama na hemoterapiji i prije mene, a opadaće i onima poslije mene. Uostalom, znala sam da će narasti. To mi je davalo neki smiraj, pa kažem sve dođe i prođe, bitno je da terapija djeluje. Istina, kad mi je doktorica rekla da će mi opasti kosa, malo mi se zavrnulo u želucu, nije svejedno, ali onda se saberem, razlučim bitno od nebitnog. Kosa mi je počela opadati 17. dan, a bilo mi je najteže zbog djece, jer su bila mala. Kćerka Zara je imala godinu i po kad sam otkrila bolest, dvije je napunila kad sam bila na hemoterapiji, a sin Marko je imao pet godina. Ona se i ne sjeća puno toga, ali Marku je teže palo. Imala sam prvo dužu kosu, pa sam se ošišala na paž, nakon nekoliko dana sam se još kraće ošišala. Eto, da ispadne da mama izvodi nešto blesavo sa frizurama, da ne idem odmah naglo zbog njih. Otišla sam kod drugarice frizerke. Ona je plakala dok me je šišala, a ja nisam. Kažem joj: ‘Ma, kad bih ja inače smogla snage da u svojim četrdesetim tako drastično promijenim frizuru i ošišam se naćelavo!’ Ošišala me na keca, ali mene je i to bockalo, pa je muž rekao da ćemo to nas dvoje riješiti kod kuće. On mi je stavio pjenu za brijanje, uzeo bic i obrijao skroz. Odmah sam stavila velike minđuše, neku upadljivu maramu, nanijela šminku, malo sam se time poigravala, bilo mi je čak simpatično da isprobavam tako nešto – kaže ova hrabra Prijedorčanka.
Preko Fonda zdravstvenog osiguranja dobila je nalog za periku. Nešto sitno je, kaže, doplatila i uzela kratku periku, lakšu za održavanje. Čak su je žene zaustavljale na ulici i pitale gdje je radila tako divne pramenove.
– U kući nisam nosila periku. Marko je znao iz vrtića donijeti crtež svoje porodice. Kod tate je nacrtao okruglu glavu, sa malo kose na vrhu, Zara je imala dugu kosu, a kod mene samo okruglo. I kaže on meni, spustivši tužno glavu: ‘Mama, izvini!’ Objasnim mu da se ne treba izvinjavati, pa to je mamin novi trend i nova frizura. Nisam mu mogla reći pravi razlog zbog čega sam se ošišala, mada smatram da treba biti iskren s djecom. Međutim, bio je suviše mali da bi shvatio tu iskrenost. Rekla sam mu da se mami nešto kosa razboljela, da mi je dlaka bila nekvalitetna i jako suha. Da će kosa narasti, a da u gradu ima puno teta koje nose perike, ali on to ne zna – priča Ivana.
S terapijama je krenula 2020. godine i dojku je odstranila po završetku ciklusa od osam hemoterapija.
– Insistirala sam na odstranjivanju cijele dojke, iako postoji i mapiranje, gdje se odstranjuje samo taj dio. Ali ja to nisam željela. Šta imam od toga što mi je odstranjen komadić dojke, a komadić ostane. Naš fond sve pokriva: od ultrazvuka, perike, operacije do implanta. Nakon što sam odstranila dojku, prvo su mi ubacili ekspander, nisu odmah silikon, jer su mi rekli da ću morati i na zračenje. Naime, imala sam zahvaćene i limfne čvorove i karcinom na dojci. Poslije operacije nisam popila nijednu tabletu protiv bolova, niti zbog toga primila injekciju. Nisam osjećala toliki bol, ali svako to doživljava drugačije i ima različit prag bola. Sestre na odjelu bile su divne. Nasmijale su se kad sam krenula iz bolnice i rekla im: ‘Hvala vam, bilo mi je divno kod vas. Vama to možda zvuči čudno. Znam zbog čega sam ovdje, ali vi ste doprinijeli da odavde izađem opušteno.’ Imali smo i psihologa koji je dolazio kod pacijenata, mada je on meni rekao da bih ja takođe mogla s njim prošetati kroz odjele. Prepoznao je taj moj pozitivan stav, da se moram držati i izboriti sa svime na najbolji način – rekla je Milješićeva.
Imala je novu operaciju gdje joj je ugrađen silikon, a izvađen ekspander. Pošto je njen karcinom hormonski pozitivan, mora primati injekcije za zaustavljanje menstrualnog ciklusa, da on ne bi sišao na jajnike i matericu.
– Injekcije se primaju u stomak, ispočetka na mjesec dana, sad idu na tri mjeseca i tako najmanje pet godina. Neke tablete moram piti deset godina, dvaput dnevno. Jedino što imam problem sa oticanjem ruke, trenutno čekam banju. Ne smijem nositi i raditi teško. Tri limfna čvora bila su kancerogena, a odstranjeno mi je njih oko deset. Prije dvije godine, otok mi je bio jedan centimetar razlike u odnosu na drugu ruku, a sad je tri centimetra. Moja obaveza je da radim limfnu drenažu barem jednom mjesečno. Mi je u Prijedoru nemamo, pa moram ići u Trapiste – ističe Ivana.
Dodaje da voli svoj posao profesora biologije u Srednjoškolskom centru. U julu 2021. godine imala je zračenje, a već u septembru se vratila na posao. Imala je sasvim kratku kosu, koja je tek počela da ponovo raste. Skinula je periku čim joj je narastao centimetar kose.
“Neko me je pitao da li mi je problem zbog tog drugačijeg izgleda ići u učionicu. Odgovorim da nije. Učenicima objasnim svoje stanje, da su u toku. Nisam tražila da budem ovakva, meni je to kroz proces liječenja nametnuto, tako da se nemam čega stidjeti niti mi je to problem. Na poziv iz Ugostiteljsko-ekonomske škole, održala sam predavanje za učenice, kojem su čak prisustvovala dva dječaka. Rado sam se odazvala. Ništa tu nije sramota, niti sam ja išta ružno u životu radila da bih se toga sramila. Učenici su postavljali pitanja, bili su veoma zainteresovani, neki su čak i zaplakali. Kažem im da ne trebamo biti tužni. Treba da se posvetimo sebi. Pitali su me za zdravu ishranu. Iskreno im kažem da se okrenu zdravoj ishrani koliko mogu, ali da ne pretjeruju i ne pate za tim. U startu bi trebalo izbjegavati ono što je nezdravo: gazirana pića, nekvalitetne suhomesnate proizvode, viršle. Moji su uzgajali domaću, prirodnu hranu. Ja sam sve to jela, pa ipak sam dobila karcinom. Što se tiče genetike, bilo je karcinoma u porodici, a mamina sestra od ujaka je imala rak dojke. Voljna sam da uradim jedan nalaz, koji košta oko 1.500 KM, a utvrđuje da li je bolest genetska ili ne. Želim da to znam zbog svoje djece. Iako pacijent mora sam platiti taj nalaz, ukoliko se pokaže da je rak genetski, druga dojka može se odstraniti besplatno, pod okriljem Fonda zdravstvenog osiguranja. Ukoliko nalaz ne potvrđuje da je rak genetski, onda ne mogu da je odstranim o trošku Fonda. Ja sam odlučila da iz predostrožnosti odstranim i drugu dojku – jasna je Ivana.
Naša sagovornica dobila je mnogo poziva od ljudi koji boluju od raka ili imaju člana porodice s tom dijagnozom. Željeli su Ivanin savjet. Njen suprug Aleksandar plašio se da će joj to crpiti energiju, ali ona se nije kolebala.
– Ponosna sam na sebe koliko sam sve to dobro iznijela i uopšte mi nije bio problem pričati s tim ljudima o svojoj bolesti. Bila sam par puta na kavi s nekima od njih. Do osobe je i do porodice kako će se s tim izboriti. Zaista je velika uloga bližnjih i kako se oni postave prema bolesniku, bez sažaljevanja. Najteže mi je bilo reći roditeljima. Moj dan saznanja karcinoma bio je petak, a u nedjelju je umrla baka, mamina mama. Sutradan sam trebala ići na biopsiju. Sjedila sam s njima do tri ujutro, a u šest otišla na biopsiju. Rekla sam roditeljima nakon toga – navodi Ivana.
Na kraju ima i poruku za žene oboljele od raka dojke.
– Niste jedine, ima nas puno, trebate da razmišljate pozitivno, ništa nije vječno, i to će proći. Moramo ojačati svoj duh i misliti više na sebe i izbjegavati toksične osobe. Kad pomisliš da se može desiti da ne budeš više sa svojom porodicom, zašto onda da te nasikira ono ružno i neugodno što je neko rekao – poručila je ova hrabra žena.
