Prijedor je poznat po brojnim kulturnim manifestacijama, među kojima “Književni susreti na Kozari” zauzimaju značajno mjesto. Prije sedam godina pokrenuta je izdavačka djelatnost ove prestižne manifestacije, koja je na ovaj način obogaćena novim sadržajima. Ustanovlјene su tri edicije “Književnih susreta”, a o tome, kao i o istorijatu “Susreta”, za “Kozarski” govori urednik izdavačke djelatnosti Mladenko Sadžak.
Kada su održani prvi “Književni susreti na Kozari”?
– Istorija “Književnih susreta na Kozari” malo je zatamnjena. Šezdesetih godina u Krajini se sastaju mladi pisci i svake zime se, u vrijeme školskog raspusta, nalaze u nekoj od komuna i mijenjaju ta mjesta. Nalaze se pjesnici i govore poeziju, druže se dva – tri dana, kako kad. Godine 1963. prvi susret tih pjesnika odigrava se na Mrakovici, u organizaciji Pjesničkog udruženja “Petar Kočić”, koje je tada djelovalo u Prijedoru. To se dešavalo lјeti, svima se svidjelo i oni su to nastavili. Desetak godina se održavala ta manifestacija na Kozari, da bi 1983, na njenu desetogodišnjicu, tadašnje vlasti, koje su prepoznale potencijal pisane riječi, slabo razvijenih medija itd. odlučile da to bude jugoslovenska manifestacija. Država je stala iza toga, stale su komune, opštine, srezovi, a bile su uklјučene i sve potkozarske i podgrmečke opštine. Od tada se počinje to organizovano dešavati. Godine 1987, po smrti Skendera Kulenovića, koji je bio jedan od učesnika tih susreta, ustanovlјena je Nagrada “Skender Kulenović”. Prvi dobitnik bio je Skenderov najbolјi prijatelј i saborac Branko Ćopić. Tada Manifestacija dobija na značaju. U početku su oni, kao i cijelo tadašnje društvo, njegovali ideje komunizma: bratstvo, jedinstvo, da poezija služi NOB-u, malo po ugledu na Sovjetski Savez, organizuju se veliki mitinzi poezije i to se dešava na Mrakovici. Početkom septembra, dolaze desetine hilјada djece iz svih potkozarskih i podgrmečkih opština. Već poslije pet – šest godina, kada nagradu dobije Vasko Popa, u obrazloženju stoji da je to za nov doprinos poeziji. Ideje o NOB-u se gube, prevladava poezija i tada nagrade počinju dobijati najeminentniji pisci tog vremena. Nјihov spisak je veoma dug.
“Književni susreti” su obogaćeni izdavačkom djelatnošću. Kroz tri edicije biće obuhvaćene mnoge poznate ličnosti kulturnog stvaralaštva. Koje su to edicije?
– Ustanovili smo tri edicije. Jednu smo nazvali „Ovjenčani“ i ona se odnosi na pisce koji su dobili nagradu na “Književnim susretima na Kozari”, dakle kao „ovjenčani“ pisci. Druga edicija se zove „Tragovi“ i ona je posvećena svima onima koji su dolazili na Kozaru iz naše kulturne istorije, ali koji nisu nikada dobili neku nagradu, pa ih mi želimo pomenuti, jer su ostavili traga. Treća edicija su „Svjedočenja“, zamišlјena kao priča o svim lјudima čiji je život i djelo vezano za Prijedor i za naše kulturno naslјeđe.
Koliko je knjiga štampano u prvoj ediciji?
– U prvoj ediciji, do sada je izašlo 12 naslova, i to od Ćopića, kao prvog dobitnika, Danojlića, Bećkovića, Raičkovića, Kovačevića itd. To su sve vrhunski pisci. Tragali smo za stručnim priređivačima: svi koji su radili pojedina izdanja, bave se savremenom srpskom poezijom. Izdanja su veoma dobro prihvaćena. Ljubomir Simović je jednu od promocija svoje knjige imao u Akademiji nauka i umjetnosti u Beogradu i bukvalno je molio da mu se doštampa 20 – 30 primjeraka, jer želi da ih pokloni prijatelјima, akademicima koji su bili veoma zadovolјni izborom i priređivanjem.
Druga edicija zove se “Tragovi”. Šta biste tu izdvojili?
– U drugoj ediciji urađena su dva naslova; jedan prati pet godina “Književnih susreta na Kozari”, poslјednjih pet godina prije korona virusa, sve učesnike koji su bili, a druga je knjiga u dva toma, objavlјena je knjiga Marina Zurla. On je zanimlјiva pojava i nama je svima bilo drago da je to najzad objavlјeno. Taj čovjek se bavio djecom Kozare koja su odvedena u Drugom svjetskom ratu, a on je preko zagrebačke “Arene” spajao tu izgublјenu djecu, tražio i preko 160 djece uspio vratiti pravim roditelјima. Sve je on to zabilјežio, što u književnom smislu, što u reportažama koje je radio.
O kome će svjedočiti treća edicija, koja se i zove “Svjedočenja”?
– U trećoj ediciji, misao je bila da se napravi knjiga o Sretenu Stojanoviću, a onda o prijedorskim slikarima kojih ima veoma mnogo i koji su veoma značajni. Sreten Stojanović je najveće ime savremenog srpskog vajarstva i portreta u skulpturi. Prijedor slovi kao grad slikara, ali nema ni jednu publikaciju. Mi smo se odlučili da napravimo knjigu o Sretenu i jedan pregled svih slikara, umjetnika, vajara, grafičara koji su dosad radili i živjeli u Prijedoru. Knjiga o Sretenu je pri kraju. Radi je najveći poznavalac Sretena Stojanovića na našim prostorima – gospođa Vera Grujić iz Narodnog muzeja Srbije. I Narodni muzej Beograda se priklјučio kao saizdavač toj knjizi. Međutim, zbog korona virusa, zatvorenosti arhiva, bolesti priređivača itd. knjiga je malo kasnila, tako da je tek sada u prelomu, a po iznenadnoj smrti Tihomira Ilijaševića, direktora prijedorske galerije, koji je jako puno uradio za kulturni život Prijedora, rodila se ideja i dobili smo zeleno svjetlo da napravimo knjigu o njemu. Ona je poslije godinu dana ugledala svjetlo dana i takođe su pozitivne ocjene za tu prvu likovnu monografiju koju smo uradili.
Možemo li, nakon knjige o Sretenu Stojanoviću, očekivati ukoričene životne priče i stvaralaštvo i drugih poznatih Prijedorčana?
– Nadam se da ćemo poslije Sretena krenuti i sa drugim autorima, prije svega Todorom Švrakićem i Perom Popovićem, od početka tog književnog života. Cijela ideja edicije bila je da se ne zaboravi ono što je bila naša prošlost. Ljudi koji ne drže do sebe i do svog kulturnog, nacionalnog, jezičkog, književnog identiteta, u stvari i nemaju šanse za neku budućnost u svijetu u kojem živimo. A publikovanje tih djela je danas, čini mi se, veoma jednostavno i jeftino; to je samo stvar dobre volјe. Sad kad tragamo po toj prošlosti, vidimo npr. podatak da su prvu slikarsku izložbu uradila dvojica Prijedorčana zajedno sa jednim Mostarcem: Pero Popović i Todor Švrakić i jedan Radulović iz Mostara. Prva izložba bila je 1907. godine. Već 1912. Todor Švrakić odlazi u Balkanske ratove kao dobrovolјac, ide na oslobođeno Kosovo i pravi ciklus slika pod nazivom „Kosovo“. Godine 1913. priređuje izložbu u Beogradu, koja privlači nevjerovatnu pažnju i puno dobrih kritika. Dolazi kralј Petar, oduševlјen tim slikama i kupuje tri slike za kralјevski dvor.
Šta mi i koliko uopšte znamo o Todoru Švrakiću?
– Mi danas ne znamo ništa o Todoru Švrakiću. Nemamo ništa, možda jedan-dva portreta ili slike, ali to ne mora značiti da ne treba da se bavimo time. Imaćemo svi u svojim domovima Todora Švrakića, ako nešto publikujemo o njemu. Ima lјudi koji su spremni da to rade. Sadašnja Gradska uprava je raspoložena da nastavi ove edicije. Ima još jedna knjiga u izradi, trebala bi se pojaviti iduće godine. Ona prati istoriju pop-muzike u Prijedoru i u ovim našim krajiškim prostorima; od prvih električnih gitara i akustičnih zvukova rokenrola, pop-muzike, šlagera, sve do danas, sa puno ilustracija, čak i sa nekoliko snimaka iz tih vremena. Uskoro će se pred nama naći i nekoliko naših plesnjaka, prvih koncerata itd.
ATF
SLADOJE I NEŠIĆ ZASLUŽUJU MJESTO MEĐU “OVJENČANIMA”
– Jedini uslov da se ova izdavačka djelatnost nastavi i raširi jesu materijalna sredstva. Ako budemo imali sredstava, svakako bi krenuli sa istorijom slikarstva u Prijedoru, eventualno sa pojedinim autorima, zavisno od toga koga ćemo naći kao priređivača. Nazire se i jedan priređivač o Branku Milјušu, velikom grafičaru i profesoru Univerziteta. Svakako je moja namjera da se u ediciji „Ovjenčani“ pojave Đorđo Sladoje i Đorđe Nešić, dva pjesnika koja su još u snazi i stvaralaštvu, a veliki su prijatelјi Prijedora i nagrađeni su. Što se „Tragova“ tiče, možda ne bi bilo loše da one prve “Susrete” i jedno sjećanje na to prvo vrijeme popratimo dokumentima i imenima lјudi koji su prvi dolazili ovdje.
