Dragan Stupar (76) samouki slikar iz naselja Urije, prvi susret sa kistom i bojama imao je već u djetinjstvu, mada se slikarskoj javnosti predstavio tek 74. godine na tadašnjoj televiziji Sarajevo.
– Tad sam uveliko slikao na platnu, uljanim bojama – kaže Dragan koji ovih dana planira da u Kolu srpskih sestra postavi još jednu svoju izložbu. Ova posljednja bila bi prodajnog karaktera s tim da bi prihod od slika bio podijeljen na ravne tali. Pola bi dobio Dragan, a pola Kolo srpskih sestara za svoj humanitarni rad.
Dragan Stupar, samouki slikar
– Oni od tih para mogu nastaviti da pomažu ljude, a i ja bi se malo izvukao iz ove krize i nastavio sa slikanjem. Đavo me naputi da dignem kredit i sad mi pola penzije, a teška je cijele 272 marke, ide na kredite. Moram kupiti platno i boje, jer bez tog ne mogu raditi. To bi dobro došlo i meni i njima. A ideja za slikanje imam baš puno. Toliko da se ponekad plašim da ću umrijeti, a neću sve što sam zamislio ostvariti – kaže Dragan koji će ovih dana s Jadrankom Mijić, predsjednicom Kola dogovoriti i tačan termin izložbe.
Dragan se sikanjem bavi več 46 godina. Kao mladi slikar obišao je sve likovne kolonije od Triglava do Đevđelije. Kaže da i sad njeguje ta neka, na tim kolonijama, stečena prijateljstva. Slikarstvo mu odavno nije samo hobi, već je ističe to, njegov život.
– Nemam ženu, umrla mi je, djecu nisam stekao i moja jedina utjeha je slikarstvo. To je moja terapija i to je i dokazano – kaže ovaj prijedorski naivac.
Razgovaramo u njegovoj kući. Pretrpana je njegovim radovima, jer više slika nego što priča. Na pitanje koliko je do sad slika uradio, prvo dugo ćuti a onda odgovara da ipak ne zna.
– To je baš mnogo radova. Radio sam slike i za džabe. Dođe mi čovjek, zagleda moje slike, vidim da ih želi, da bi volio da ima neku, ali para nema. Pa se nekako nagodimo, uvijek tu ima rješenje, pogotovo kad čovjek toliko iskreno želi neku moju sliku – priča Dragan.
Iskreno priznaje da se još uvijek traži u slikarstvu, iako su iza njega godine i godine rada.
– Pokojni Tihomir Ilijašević me mnogo hvalio, čak i previše. Govorio je da sam najbolji. To je jedne prilike rekao i Mihajlu Orloviću, novinaru i književniku. Kažem Mihajlu, da nisam najbolji, već među boljim u BiH. A koliko znam jedini sam u Prijedoru samouki slikar naivac. Jedini sam ja ostao, ostali su pomrli – kaže Dragan.
Na njegovim slikama, u one dvije prostorije, trošne kuće, milion motiva Kozare i Grmeča. Sjećanja na djetinjstvo, ljudi u narodnim nošnjama koje „oživljava“ dok rade u polju… Tu su kuće brvnare, crkve. Njegovi radovi imaju svoje vrijeme i svoj ritam. U 46 godina aktivnog slikarstva Dragan ne zna i na koliko je kolektivnih izložbi bio.
Dragan Stupar
– Prije rata bio sam član i nekoliko Udruženja likovnih umjetnika, od Zagreba do Niša. Poznavao sam i mnoge slikare naivce, Ivana i Josipa Generalića, Peru Mandića iz Sanskog Mosta, Lackovića…Čuveni Ivan Rabuzin mi je tada govorio: „ Dragane, na pravom si putu, nemoj odustajati od svog stila i načina slikanja, nemoj nikog kopirati, budi svoj. „Zamisli čuveni Rabuzim da mi to kaže. Krila sam tad dobio – priča Dragan koji je poznat i kao humanitarac i kao neko ko je od svoje sirotinje odvajao, jer od slikarstva se teško živi i pomago druge.
Zbog tog, između ostalog i ova najavljena izložba, jer valja iza sebe nekog traga ostaviti.
