On ima 100, ona 103 godine i tek sada su “stali na ludi kamen” (VIDEO)

0

Novopečeni mladenci Džon i Filis Kuk vjenčali su se u Domu za stara lica u Ohaju.

Ne bi to možda bilo ništa neobično da Džon nije veteran iz Drugog svjetskog rata koji je prije neki dan napunio 100 godina, a Filis je čak starija od njega tri godine, pa je 8. avgusta napunila 103.

Prošle nedjelje su odlučili da će se vjenčati, pa su samostalno otišli do opštine po dozvolu.

“Nismo planirali da se vjenčamo u domu, ali su nam iz opštine tako predložili. Rekao sam ‘Dobro, ajde da završimo s tim'”, ispričao je Džon za “CNN”.

Međutim, nije to bila naprasna odluka. Zabavljali su se godinu dana prije nego što će stati na ludi kamen.

“Iskreno da vam kažem, mi smo se zaljubili jedno u drugo. Znam da mislite da je to malo neprikladno za nekog u našim godinama, ali mi smo se jednostavno zaljubili”, rekla je Filis.

Oboje su prethodno bili dva puta u braku, a svoju treću sreću pronašli su jedno s drugim.

“Kompatibilni smo na mnogo načina i jako uživamo u zajednčkom društvu”, kaže Džon.

Dane provode tako što uživaju u obrocima, sjedenju na suncu i vožnji na mobilnim skuterima. Isto tako, vole da svako ima svoj mir.

“Svako ima svoj stan, on je gore, ja sam ispod njega”, rekla je Filis, prenosi “Telegraf.rs”.

Par planira da uživa i provodi što više vremena zajedno.

NAPRAVIO TAMBURICU OD OKLOPA KORNJAČE

Jefto Čolić

Kada je u njivi pored Une pronašao uginulu kornjaču, Jefto Čolić, poznati graditelj žičanih instrumenata iz dubičkog sela Babinac, napravio je tamburicu od oklopa ove životinje.

Sasvim slučajno, došao sam na ideju, priča Čolić pokazujući svježe ofarbanu tamburicu, da se oprobam koristeći neki drugi materijal, osim drveta, da bih napravio ovaj omiljeni instrument.

– Kornjačin oklop, prilično veliki, nekoliko godina nalazio se u mojoj radionici, u podrumu. U početku nisam ni znao čemu bih to iskoristio, nisam imao ideju, mada su me šare i izgled impresionirali – objašnjava nam poznati majstor, zadovoljan konačnim izgledom i funkcionalnošću neobične tamburice.

– Raspitivao sam se da li je ko i gdje pokušao da od kornjače napravi žičani instrument, ali takav primjer nisam pronašao. To me još više ohrabrilo da se okušam, da se dokažem – objašnjava Jefto Čolić.

Ipak, upustio se u taj izazov i za više od mjesec dana završio započeti posao, zasvirao na tamburici od kornjače.

-Zvuk je specifičan, zvonak, čak je bolji nego kod tamburica od drveta. A trebalo je mnogo strpljenja, svaki potez morao je biti veoma pažljiv jer greška bi sve pokvarila. Sada sam veoma zadovoljan svojim eksperimentom – kaže Čolić, na daleko poznat po svojim rukotvorinama. Jefto kaže da tamburice sa dvije i tri žice, gitare, basprimove i druge žičane instrumente pravi pola vijeka.

Ovaj zanat naučio je u mladosti od oca Marka koji je bio čuven u ovom kraju po izradi muzičkih instrumenata ali i po sviranju.

– Sklonost majstorluku je tradicija u našoj porodici. Izrađujemo alatke za poljoprivredu, mašine, novotarije od gvožđa, svakojake drvenarije… Valjda mi je priroda podarila osjećaj za dobar zvuk, talenat, vještinu da napravim i precizno uštimam tonove – opisuje Jefto svoje majstorske poduhvate.

Radionicu palili Nijemci

Jeftina radionica je od kamena, smještena je u podrumu ispod stare kuće. Ona je preživjela i Drugi svjetski rat, njemačku ofanzivu na Kozaru kada je kuća zapaljena, ali je podrum izdržao.

Kada su se moji vratili kući, pripovijeda naš domaćin, uselili su u ovaj podrum, tu živjeli i podizali ognjište iz pepela, na zgarištu.

Sada je tu mnogo alata i svakojakih predmeta koji svjedoče o o dugoj majstorskoj tradiciji, o vrijednim rukama majstora i uzornog poljoprivrednika.

izvor

Žena iz Malija rodila devetorke “Pet djevojčica, četiri dječaka”

0
foto: ilustracija

Trudnica iz Malija porodila se u bolnici u Maroku i donijela na svijet devetorke, tačnije pet djevojčica i četiri dječaka.

Mlada žena u utorak je rodila devet beba, dvije više nego što su ljekari za vrijeme trudnoće otkrili ultrazvučnim pregledom, čime je postala jedna od rijetkih u svijetu koje su rodile zdrave devetorke.

Trudnoća Halime Kise (25) iznenadila je i čelne ljude ove zapadnoafričke države koji su joj odlučili da pomognu.

Čim su ljekari u martu rekli da će Halimi biti potrebna posebna specijalistička njega, vlasti su joj omogućile prevoz i ljekarsku njegu u Maroku, gdje se u utorak porodila carskim rezom.

Dvije sedmice provela je u bolnici Point G u glavnom gradu Malija Bamaku.

– Novorođenčad – pet djevojčica i četvorica dječaka i njihova majka su dobro – rekla je ministarka zdravlja Malija Fanta Sibi.

Očekivalo se da će Halime roditi sedam beba, nakon što su tako pokazali ultrazvučni pregledi doktora u Maliju i u Maroku, ali dvije “dodatne” bebe, dječaka i djevojčice, sve su iznenadili.

izvor: agencije/Srpskainfo

Žive 120 godina, i ne znaju šta je kancer

0

Stari narod Hunza smješten na samoj granici Pakistana i Indije, a poznat je po tome što njihov životni vijek traje 110-120 godina. Zato se njihova domovina naziva “oaza mladosti”.

Skoro nikada nisu bolesni, a zahvaljujući genima uvijek izgledaju mladoliko. Oni su pravi primjer da gotovo idealan način života zaista postoji. Kupaju se u ledenoj vodi, čak i na -15 stepeni, a i sa 65 godina rađaju djecu.

Ljeti jedu sirovo voće i povrće, a tokom zime konzumiraju suve marelice, proklijale žitarice i ovčji sir. Postoji period kada Hunzi ništa ne jedu, a on je poznat kao “gladno proljeće”.

Naziv je dobio po tome što je voće tada još uvijek nezrelo, i tada piju isključivo sok od suvih marelica. Period traje od 2 do 4 mjeseca, i smatraju ga najvažnijim za svoje zdravlje i način života. Proteine unose u najmanjim količinama, a dnevno unesu u prosjeku 1.933 kalorija, od kojih je 50 g proteina, 36 g masti i 365 g ugljenih hidrata. Meso jedu vrlo rijetko, gotovo nikako.

Iz iskustva mnogih stranaca pridošlica, koji su se preselili u dolinu rijeke Hunze, zaključili su da je glavni faktor dugovječnog života zdrava prehrana. Škotski ljekar Mek Harison je, po povratku u Englesku, izveo eksperiment na velikom broju životinja.

Jedna grupa se hranila normalnom hranom londonske radničke porodice, koja je podrazumijevala bijeli hljeb, haringe, prerađeni šećer, konzervisanu hranu i kuvano povrće.

Kao rezultat takve prehrane, kod životinja su se pojavile različite ljudske bolesti. Druga grupa životinja se hranila hranom Hunza i ostala je savršeno zdrava. Knjiga “Hunza – ljudi koji ne znaju za bolest”, autora R. Birčer, ističe osnovne karakteristike njihove ishrane, tvrdeći da su one ključne za zdrav život:

“To su vegetarijanski način prehrane; velika količina sirovih namirnica; dominiraju voće i povrće; prirodni proizvodi; bez ikakve hemije; namirnice koje se spremaju tako što se čuvaju svi njeni biološki vrijedni materijali; alkohol i slatkiši se ne konzumiraju; poštuje se redovan period gladovanja”, napisao je on.

Na međunarodnom kongresu o kancerogenim oboljenjima u Parizu, u ljeto 1977. godine, stručnjaci su objavili da se potpuno odsustvo raka javlja samo kod naroda Hunza. Za njih je prepješačiti 20-ak kilometara dnevno isto što i za nas prošetati oko kuće. Pripadnicima naroda Hunza je penjanje uz planinu kao odlazak u trgovinu, a spuštaju se sretni i veseli.

NASA na Marsu pronašla “olupinu sa drugog svijeta”

0

Objekat podseća na leteći tanjir koji se srušio na Mars. I zaista jeste, ali ne pripada vanzemaljcima.

Umjesto toga, olupina je dio NASA, tačnije komponente nazvane pozadinska školjka (backshell) koja se odvojila tokom slijetanja Perseverance rovera na površinu Crvene planete u februaru 2021. godine.

“Definitivno kao da je naučna fantastika. Odiše nečim vanzemaljskim, zar ne”, rekao je Ijan Klark, inženjer koji je radio na padobranskom sistemu Perseverance rovera.

Nakon što je godinu dana proveo istražujući stijene kratera u koji je sletio, rover Perseverance prošao je blizu mjesta slijetanja na putu ka delti rijeke koja je nekada tekla duž zapadnog oboda kratera. Roverov mali robotski pratilac, helikopter Ingenuity, prati rover sve vrijeme.

Tokom svog 26. leta, Ingenuity je snimio 10 slika tokom svojih 159 sekundi u vazduhu.

One pokazuju ovu zadnju školjku, ili gornju polovinu kapsule za slijetanje koja je štitila Perseverance i Ingenuity dok su “ronili” kroz atmosferu Marsa. Još uvijek je pričvršćen padobran od 21 metra koji je usporio spuštanje vozila.

Padobran i stražnja školjka su se odvojili od rovera na visini od skoro četiri kilometara. Sistem na raketni pogon nazvan Skycrane vozio je Perseverance ostatak puta do površine, dok su stražnja školjka i padobran sletjeli više od kilometar i po na sjeverozapadu.

Zadnja školjka, prečnika skoro pet metara, udarila je u tlo brzinom od oko 125 kilometara na sat i djelimično se razbila. Inače, sve izgleda u dobrom stanju – nema očiglednih znakova ugljenisanja. Izgleda da je padobran netaknut kao i stvari koje povezuju padobran sa zadnjom školjkom. Ali inženjeri su tek počeli detaljno da ispituju nove slike.

Proučavanje ostataka zadnje školjke moglo bi se pokazati korisnim za sljedeću veliku avanturu NASA na Marsu – povratak kamenja i tla sa Marsa na Zemlju radi detaljnijeg proučavanja.

Misija, nazvana Mars Sample Return, moraće da postavi dva lendera na površinu – rover za prikupljanje uzoraka stijena koje je izbušio Perseverance, i malu raketu za lansiranje uzoraka u orbitu da bi ih pokupila i vratila na Zemlju druga svemirska letjelica.

(Telegraf.rs)