Za Mihajla Orlovića s pravom možemo reći da je veteran novinarstva i književnosti. Iza njega je preko 40 godina novinarskog i književnog rada. Na pitanje da li je otišao u penziju, odgovorio je pitanjem: Šta Vi mislite, da li su Šekspir, Dostojevski, Tolstoj, Hemingvej… ikada otišli u penziju? /smijeh/ Na pitanja o počecima u novinarstvu, pisanju, radu u “Kozarskom vjesniku”, ali i tužnim prisjećanjem na rodni kraj, koji je morao da napusti 1995. godine, odgovorio je iz prve ruke, neposredno pred promociju romana “Pomor staraca” u Prijedoru, na godišnjicu egzodusa Srba iz Sanskog Mosta, koji mu je i danas pred očima.
Hoćemo li prvo o pisanju, ali ispočetka?
– Rođen sam u malom mjestu, Bosanski Milanovac kod Sanskog Mosta, kada nije bilo televizije i radija, pa su se lјudi tako sastajali naveče i tada su bili “na cijeni” oni što lijepo pričaju. Nјima se na prelima priprema posebno mjesto i čast. Negdje, u ćošku, upijao sam njihovu svaku riječ i maštao kako ću i ja jednog dana biti pričac u kojeg će biti uprti svi pogledi. Bio sam nemiran, pa su me u školi počeli kažnjavati batinama i “zatvorima”. /Fino to, Mirjana, napiši/ Jednog dana dosadi mi to. Pobjegnem iz škole, ne smijem otići kući, pa odem u šumu koja bila uz samu školu. Tamo sam čekao đake, pa kada oni krenu kući, krenem i ja. Dok sam čekao, bilo mi je dosadno, pa sam počeo da čitam knjige, jednu, pa drugu, pa treću. Krao sam knjige od svog rođaka, koji je inače bio veliki komunista. Kupovao je knjige kako bi selo vidjelo da on čita. A ništa od toga nije čitao. Sjećam se poštara koji mu je donosio knjige na magarcu. Bio je lјut. Morao je proći kroz cijelo selo, da ga vide kako mom rođaku donose knjige, jer je on to tako zahtijevao. Rođak, vrli komunista, brže-bolјe stavi ih na tavan, a ja ih odatle ukradem i nosim u šumu da ih čitam. Jednog dana, eto ti učitelјa mojoj kući. Pita oca: “Gdje ti je sin, nema ga u školi već danima.” Slјedećeg dana otac me uzme za ruku i odvede u školu. Učitelј me pred njim počne ispitivati, a ja sve znam. Ubrzo se po selu pročulo, kako sam ja neki veliki mudrov, pa su selјaci dolazili iz okolnih sela da me slušaju dok pričam.
A fantazija?
– Ta šuma u kojoj sam se krio i čitao, bila je poseban svijet. U njoj sam maštao i živio svoj svijet. Gledao sam ptice, nadmetao se sa njima svojom pjesmom koje sam smišlјao u tišini. A onda sam počeo pisati pjesme, one kratke ojkače koje su lјudi prihvatali i pjevali. Nastavio sam sa pisanjem i prva moja knjiga poezije “Bele mrlјe” štampana je davno, ne znam ni ja kad. /smijeh/ Ali ono što hoću da kažem, meni je pisanje bilo bijeg od surove stvarnosti u Ikariju, kakvu sam zamišlјao i želio, pošto mi je život bio težak. Rano sam ostao bez majke, a potom i oca. Poezija, odnosno književnost, bila je moj svijet kojeg sam uređivao po svojoj želјi i bio u njemu kralј. Lijep je to osjećaj.
Šta ste u književnosti “posudili” od novinarstva?
– Novinarstvo mi je bilo zanimanje. Poslužilo mi je da upoznajem mnogo lјudi, krajeva, zemalјa, psihologiju, mentalitete lјudi koje sam sretao. U novinarstvu je potrebno da radiš koliko treba i da posao završiš na vrijeme. Dakle, stvara se jedna rutina koju sam zadržao i sada u pisanju. Ono što nisam uzeo iz novinarstva, to je taj novinarski suvoparni jezik. Literatura je nešto drugo.
Ko su junaci u Vašim djelima?
– Moji junaci su najčešće lјudi iz mog rodnog kraja i milјea u kojima sam se kretao kao novinar. Upoznao sam razne lјude svakojakih ćudi i sudbina. Pa, u mojim romanima možete pronaći i ovostrano i onostrano, fantaziju, čuda… Mislim da je život jedna fantazija, gdje se živi i sa ove i sa one strane. Junaci mojih romana i priča odlaze iz ovog u onaj život, vraćaju se. Jednom riječju, igraju se. To je magija života, koja mi čini zadovolјstvo, koju pretvaram u literaturu.
Novinarstvo nekad i sad?!
– Obično lјudi žale za prošlim vremenom, a ja žalim što nisam bio drugačiji. Eh, da mi je onda bila ova pamet. Radio bih bez grča, straha i opterećenja. Vjerujte, i danas sanjam kako sam na poslu i kako ne stižem da uradim, poslije se budim u znoju, ali sa osmijehom. Ipak, to je bio san. Imao je novinarski poziv nekad traume. Bila je veća odgovornost i pritisak. Stvarala se neka strahovita autocenzura. I nama nije bio potreban neko da nam kaže šta smijemo i šta ne smijemo, jer smo imali vlastitu autocenzuru. Ali razlika je u tome što se onda drugačije prilazilo pričama i reportažama o životu, zbog kojih su se novine tada čitale. Danas u novinama više nećete naći neku toplu priču, reportažu, felјton. Tamo su neke vijesti, nekakve informacije koje nas po svom sadržaju čak i vrijeđaju. Pročitate naslov, zamislite, bombastičan: “Jeo bijeli luk mjesec dana. Zamislite šta mu se dogodilo”, i tako. Otvoriš novine, a ono neke splačine. Nema više pravih novinara koji su barem u svojim sredinama bili neko i čije se priče pamte. Novo vrijeme. Možda to tako i treba. Ko zna. Priznajem, ne bih mogao danas raditi kao novinar. Za mene je novinarstvo bilo život, oblik stvaralaštva, način samopotvrđivanja.
Koji pisci i koji lјudi su najviše uticali na Vas?
– Na mene je najviše u djetinjstvu uticao Ćopić, kasnije Hemingvej, Dostojevski, Kami… Nisam u djetinjstvu imao nekog ko bi me mogao usmjeriti ili ukazati na greške. Sve sam učio sam. Učitelј me naučio da čitam. Otac nije stigao da me uči. Imao je previše posla, a i nastradao je. Nisam ga pravo ni zapamtio. Moja je okolina takođe bila polupismena ili nepismena i ništa od njih nisam mogao naučiti. Učio sam zapravo od onih pisaca koje sam čitao. Danas mnogi koji imaju srećnije djetinjstvo, i koji bolјe žive, hvale se kako su ih učili tamo neki. Mene su učili klasici putem svojih knjiga.
Radni vijek proveli ste na RTRS-u, ali i u IPC-u “Kozarski vjesnik”. Kako pamtite to vrijeme?
– U “Kozarskom vjesniku” radio sam godinu i po dana. Bio sam tada mlad i pomalo nestašan. Tada smo u redakciji nas nekolicina, uglavnom mlađih, važili kao nestašni novinari. Igrali smo se i stvarali tako da su nam zavidjeli oni malo stariji koje smo mi među sobom zvali “redakcijski pacovi”. Mi smo svoje radno vrijeme provodili na terenu, među lјudima, i tako dolazili do informacija. To je ono što mi je ostalo u sjećanju. Bila je to dobra škola, imali smo dobrog urednika Abida Budimlića, dobrog i iskusnog novinara. On nas je mnogo naučio. Sjećam se jednom kada nisam mogao da započem tekst. Uvukao sam papir u mašinu i naslonio glavu na šake, smišlјajući prvu rečenicu. On je prišao mom stolu. “Što se mučiš, kucaj…Lijep je dan. Sunce sija”, rekao je. Iako to nema nikakve veze s onim što pišem, počnem i gle, prva rečenica dođe sama, ostalo je teklo kao na traci. Dakle, počinješ iz ničega, pa stvaraš. To ti je kao dijete kada se igra, tako treba shvatiti svaki posao. I novinarstvo je igra. Pošto sam tada bio mlad, pamtim Prijedor i po lijepim djevojakama /smijeh/ i rado dolazim u ovaj grad.
Ali i po nečemu tužnom, što je obilјežilo Vaš život?
– Izbjegao sam u Prijedor 10. oktobra. Mjesec oktobar te 1995. godine bio je za mene mjesec bola i užasa. Čini mi se da se tada u meni mnogo toga slomilo, i Bog sam zna šta je dalјe odredilo moju sudbinu. Valјda neophodne poteškoće da bih se preobrazio. Mjesec dana sam lutao po Prijedoru. Gledao kako lišće opada, kako nestaje. Mislio sam, i moj život tako nestaje. Bio sam pritjeran uza zid, a čovjek je tada najjači. Sa svojom porodicom sam krenuo u svijet. Zadovolјan sam onim što sam dosad uradio, mogao sam mnogo bolјe, ali šta je tu je. Povratka mi nema.
Posjetite li rodno mjesto?
– Nerado idem u rodno mjesto. U stvari, strah me je šta ću zateći tamo. To više nije ni približno mom sjećanju, a da ne govorimo o mašti. Vuče me ponekad želјa, odem, nalazim korov, tugu, samoću. Nije to ono što hoću da vidim. Zbog toga me je strah. Istina, srce vuče, ali duša boli. Prošle godine sam bio tamo. Osjetio sam dah medvjeda. Bilo mi je drago što je on tu. Dakle, ima života. Pogledam preko brda u Grmeč. On mrgodan, lјut, a ja mu kažem: “Ma gdje god bio i kud god išao, ti si mi rod, ti si mi otac”. Svoj zavičaj sam prenio u svoje romane i priče. On tamo živi. Nestvarno, ali uz srce.
