Tri dana sam imala temperaturu, šmrcala, kihala. Mislim nešto, vozim biciklo, minus ujutro, hladno, prehlađena sam. Ni napamet mi nije pala korona. Preležala je prošle godine, tri puta vakcinisana “kinezom”, dakle sigurna. Sestra me, uz silno nabjeđivanje (žena insisitira, ja uz sve moguće argumente odbijam) ipak natjera da uradim test. Onaj kućni.
Pocrveni za manje od tri sekunda. Ne vjerujem, šaljem je u apoteku da kupi novi. Opet isto. Šta ću, ujutro se pokupim i pravac Ari-ambulanta. Uzeše nalaze, ponoviše test, pozitivan opet, slušaju pluća, propisuju terapiju. Sve uredno i platim, test, vađenje krvi, šoping u apoteci. Idem u izolaciju koja mi pada prilično teško, jer pripadam onim koji mogu više biti pod vodom, neću kući. Sedam dana, od sobe, preko kupatila, do kuhinje i frižidera, apetita ne manjka, pa dugog telefoniranja…
Ide nekako, a iznad glave mi glupo pitanje, otkud sad, kada je skoro pa nema, da spušim koronu? Nema odgovora. U izolaciji redom pratim vijesti. U subotu zatečena. Na gradskoj deponiji pronađeno tijelo novorođenčeta. Obdukcija pokazala da je zadavljeno plastičnom kesom. Odmah po rođenju. Kako čovjek da objasni to i takvo zlo. Znam parove koji troše vrijeme, novac, život, na želju da postanu roditelji i ne razumijem zašto dijete, onaj ko ga nije želio, nije negdje ostavio. Živog i dao mu pravo na život.
U ponedjeljak opet tuga. Ubijen je Radenko Bašić, dobar čovjek, veliki profesionalac. Na putu prema poslu, ujutro oko sedam, mučki s leđa, patolog tvrdi iz neposredne blizine, pucano mu je u glavu. Boli me ta strašna vijest. Kao čovjeka. Tuga za njegovu porodicu, za moj grad, njegove radne kolege iz Policijske uprave Prijedor, tuga za sve i jednog normalnog čovjeka. Da li je iko od nas pomislio da se te neke strašne slike koje smo pratili po bjelosvjetskim vijestima mogu dogoditi u našem malom mjestu. A jesu nažalost. I na tešku muku. I vrište pitanja, zašto, s kojim motivom, s kojim pravom, zbog čega…
Počelo je proljeće. Ne tako lijepo, jer su ga ko da je ukleto, odmah s početka obilježile ove strašne vijesti. A nekako je s prvim danima i hladno. Ne znam da li griješim, ali ranijih godina, bar mi se čini da je tako, bilo je toplije. U sjenci ovih sumornih vijesti ne uspijeva čak ni pokušaj da makar u proljeću pronađem tračak lijepog. Možda kasnije… Još dan, dva u izolaciji i tačka na drugu preležanu koronu. I izlazak napolje. Van, mada mirišem da mnogo šta više ne može biti isto.
