U noći dvadesetog na dvadeset prvi juli 1969. godine na našim prostorima ali i u čitavom svijetu s nestrpljenjem se isčekivao televizijski prenos uživo s Mjeseca koji je u to vrijeme bio prilično velik tehnološki poduhvat. Nasini inženjeri su za potrebu ove misije razvili posebnu kameru, a signal je paralelno emitovan prema istraživačkim stanicama u Australiji i američkoj saveznoj državi Kaliforniji da bi odatle signal preusmjeravan prema satelitima u zemljinoj orbiti te konačno prema Nasinoj bazi operacije u Hjustonu, odakle je omogućen prijenos televizijskim stanicama širom svijeta. Toga jutra u 3:58 po engleskom vremenu Neil Armstrong, je postao prvi čovjek koji je zakoračio na zemljin satelit i izgovorio dobro poznatu rečenicu “Ovo je mali korak za mene, a veliki za čovječanstvo”. Buzz Aldrin je drugi čovjek koji je uz Armstronga prošetao površinom Mjeseca. Iako je ovom misijom bila oduševljena čitava planeta, početkom 21. vijeka pojavile su se teorije zavjere po kojima je slijetanje na zemljin satelit bila lažna vijest. U više intervjua Aldrin je negirao ovakve tvrdnje, baš kao što su to preko medija činili i zvaničnici Nase. Poslije “Apola 11” organizovano je još šest misija, a posljednji put čovjek je stao na Mjesečevo tlo u decembru 1972. godine u misiji “Apolo 17”. A onda gotovo pola vijeka Mjesec je bio “zaboravljen” da bi se 23.02.2024. Amerikanci ponovo vratili na Mjesec, ali ovaj put bez ljudske posade. Riječ je o američkom lunarnom heksagonalnom lenderu Nova-C “Odysseus” koji se, navodno, spustio blizu južnog pola Mjeseca. Kompanija je tada priznala da je lender sletio bočno na površinu Mjeseca nakon greške u navigaciji, da bi kasnije navela da su izgubiti kontakt sa “Odysseus”. Prekid komunikacije je trajalo oko desetak minuta. Hmmm… Nije li to malo čudno u današnje vrijeme neslućenih tehnoloških inovcija i dostignuća da ne možemo bar ponoviti onaj isti uspjeh od prije 50 i nešto godina. Zar sad nebi trebali biti tehnološki superiorniji od vremena prvog spuštanja na Mjesec. Nisam teoretičar zavjere ali zdrav razum mi ne da mira pa ću pokušati da podijelim sa vama par činjenica.
Pod 1. Od prvog leta aviona Braćе Wright do prvog slijetanja ljudi na Mjesec prošlo je “samo” 66 godina. Od posljednjeg šetanja po Zemljinom satelitu do danas prošlo je više od pola vijeka. Gledajući te činjenice teško je iz današnje perspektive pojmiti koliko “ludosti” i hrabrosti, ali i saradnje je trebalo da se ljudska posada pošalje na Mjesec, jer su današnji pametni telefoni, koji se mogu kupiti za par stotina maraka, mnogo jači i brži od računara koji su korišteni u projektu Apollo 11. Ali u to vrijeme ipak smo imali direktan prenos sa mjeseca.
Pod 2. Kako je fotografija s Mjeseca stigla na Zemlju tako brzo da je uspjela završiti na naslovnicama svih svjetskih novina samo dan nakon što je Neil Armstrong postao prvi čovjek koji je koračao po Mjesecu.
Pod 3. Ko je i kako uspio razviti fotografije u svemiru, jer, podsjetimo se, prvi digitalni fotoaparat napravio mladi inžinjer Steve Sasson koji je radio za Kodak tek 1975 godine, i sad ono najvažnije, čime ih je poslao kad je prvi mejl davne 1971. godine, sam sebi probno poslao Ray Tomilson pomoću komunikacijskog satelita Intelsat I ‘Early Bird’. Znači tek dvije godine nakon slijetanja na Mjesec.
Pod 4. Ako su fotografije poslate bežićno, što je jedino vjerovatno, otkud u to vrijeme wi-fi kada se zna da je Vic Hayes daleke 1974. godine započeo rad na tehnologiji sada poznatoj kao WaveLAN pod okriljem NCR Corporation koja je pionir u razvoju Wi-Fi-ja.
Pod 5. Da li vjerujete da je ova skalamerija, kojoj je NASA dala ime “Apollo” lunarni modul “Eagle”, mogla da se odvoji od komandnog modula “Columbia” i bezbjedno spusti na mjesec a zatim po obavljenom poslu uključivši drugi stepen za uspon kako bi poletjeli s Mjesečeve površine i ponovno se pridružili Collinsu u komandnom modulu. Nakon uspješnog spajanja odbacili su “Eagle” prije nego što su izveli manevre koji su odveli “Columbiju” iz posljednje od njezinih 30 lunarnih orbita na putanju natrag prema Zemlji. Vratili su se, 24. jula nakon više od osam dana u svemiru, pljusnuvši zaštićeni padobranom u Tihi okean.
Pod 6. Dolazimo do fotografija sa mjeseca koje su jako diskutabilne. Dugačka sjena Aldrina (na fotografiji ispod) je znak da je izvor svjetlosti bio jako nizak, jer da je bio visoko iznad astronauta sjena bi bila mnogo, mnogo kraća i vidjeli bih je na ovo slici čitavu. Ako je to zaista bilo Sunce nije mi jasno zašto je najjači intenzitet par metara oko Aldrina. Zar se sunčeva svjetlost ni treba ravnomjerno rasprostrijeti čitavim vidnim poljem a ne da je dvadesetak metara iza astronauta već mrak na fotografiji. Čudno je i to da je Neil Armstrong uspio napraviti „selfi“ u viziru Aldrina. Međutim, kada povećate ovaj protret, u viziru ne vidite da Armstrong drži kameru. Za teoretičare zavjera, ovo je dokaz da ih je neko treći snimao. Međutim, oni su to opravdali da astronauti nisu držali kamere u rukama jer to bi značilo da im ruke nisu slobodne, a i držanje aparata bi bilo mnogo nezgodno u takvim odijelima i na takvoj misiji.
Kamere su, kažu, bile pričvršćene za skafander u predjelu prsa astronauta što se i vidi na fotografiji iznad. Sad me interesuje kako je neko mogao fotografisati u ovim ogromnim rukavicama a da ne pričamo o kadriranju, o postavkama koje morate napraviti prema osvjetljenoj scene na neviđeno jer iz takve pozicije ne znate ni šta vam je u kadru a kamo li šta ostalo.
Ne znam za vas ali ja se još uvijek pitam da li je čovjek zaista šetao po Mjesecu i ako jeste zašto se nakon pedesetak godina kasnije nikad više nije vratio?
D.Stojnić/infoprijedor.ba
