Za koji dan biće nam 25. maj, Dan mladosti i Titov rođendan u nekadašnjoj zajedničkoj Jugostaviji. Jedni će s nostalgijom ponovo pričati kako je to bila zemlja po mjeri čovjeka, koju je drug Tito baš takvom sazidao. Drugi će samouvjereno tvrditi da to nije tačno i da ju je „najveći sin naših naroda i narodnosti” zidao upravo tako da se raspadne i zakopa zajedno s njim. Treći, oni najbrojniji, neće reći ništa. Oni će, viseći na društvenim mrežama, bezuspješno ganjati svoj identitet, ne razumijevajući ni prošlost ni sadašnjost, a ponajmanje budućnost, koju niti vide niti prepoznaju. Jedni će reći da su Jugoslaviju uništili spoljni dušmani, kojima je, čovjekoljubivom ljepotom i dobrotom, probadala zjenice očinjega vida. Drugi će reći da je Jugoslavija pojela samu sebe nezatrpanim istorijskim rovovima i uporno koračajući osakaćenim istorijskim kolovozima. Oni treći i najbrojniji neće reći ništa. NJih ne interesuju ruševine jugoslovenske i socijalističke istorije. Oni će na društvenim mrežama, bez pravog sna, maštati i sanjati svoje snove, ne shvatajući da se ležanjem u istoriji, od nje ne može daleko stići.
Jedni će reći da bi bilo dobro kada bi se drug Tito i drugarica Jugoslavija mogli vratiti i ponoviti pa da ponovo svi budemo sretni i zadovoljni. Drugi će reći da nikada ne treba vraćati promašene ideale i beskorisne antikvitete istorijskog tavana jer u njima nema ni radosti ni sreće. Treći i oni najbrojniji opet neće reći ništa. Oni će na društvenim mrežama vrata svog života i svoje budućnosti i dalje otvarati na pogrešnu stranu i u samoobmanjujućem mimohodu sa samima sobom, promašiti sve kolače u kojma je ztatnik. Prije nego što se neko dosjeti pa priupita, a šta misli ovaj što se napisa te ovi misle ovako te oni ne misle nikako, da odgovorim da i ja sve manje mislim, a nisam u omagljenoj koloni onih nesretnika što ih internet ubija i davi i što će u svom vremenu i vijeku biti samo pogureni prolaznici i nijemi svjedoci drame vlastitog izgnanstva iz vlastitog sebe.
Često zagledan u budućnost vidim samo proštost, a kad musave oči zabodem u proštost, ne vidim budućnost. Razapet tako između brodoloma socijalizma u kojem sam rođen i odrastao, memorijalne patetike kojom se prisjećamo nautičke mape naših utopija i današnjeg klizišta i raspeća ljudskog uma i razuma, završiću radni i životni vijek u mutnoj mješavini viška istorije, koja nije uvijek bila ni lijepa ni podnošljiva, i manjka istine kojoj pogreb uvijek prave oni koji istoriju mogu bogaljiti i po njoj orgijati.
