Obilježili smo ove nedjelje Dan slobode medija. Ne znam da li ima kakve simbolike u tom što smo se dan kasnije, 4. maja, prisjetili godišnjice Titove smrti, sjećate se najvećeg sina eks Jugoslavije, što smo istog dana obilježili Dan vatrogasaca, a dva dana kasnije otpratili Đurđevdan, krsnu slavu kod pravoslavnog življa, a kod Roma najveći i najstariji praznik kojim običajno slave dolazak proljeća.
Za one poput mene, rođene u Titovo doba, sloboda medija tada se mjerila “Politikom” i “Borbom”, dok se novinarsko mjesto sanjalo u “Nin-u” i zagrebačkom “Startu”. Ovaj posljednji bio je prepoznatljiv i po erotski izbalansiranoj duplerici koju su noću “čitali” golobradi momci. Njima nepoželjne, a ozbiljne teme danju je mudrila intelektualna elita. Tako je u to vrijeme Tita, Đurđevdana i “Starta” nađen i pristojan recept za poimanje slobode medija, oliti ga sadržajima koji pašu i ovim i onim.
Tito je u međuvremenu umro, jedanaest godina kasnije “umro” je i “Start”, a Đurđevdan zbog korone i ranih minusa izgubio draž jutarnjeg kupanja. Vatrogasci su jedini dobili na cijeni. Toliko, da su ih onako zgodne i hrabre mnoge majke poželjele za zetove. U toj simbolici nespojivih datuma, onih s početka teksta, neki od medija, poput starine “Starta” otkrili su svoj recept slobode.
S herojima našeg doba, poput jedne Biljane Tomić, predsjednice Udruženja paraplegičara, koja uz puno snage i ljubavi brine o svom teško bolesnom sinu, Jadranke Ružičić koja nas vidi mnogo bolje nego mi sami sebe, Dejane Vujnović kojoj invalidska kolica nikad nisu bila prepreka za novu frizuru i haljinu, ja sam otkrila svoju slobodu.
I opet slobodu, ali i divljenje prema Rendićima i Miodragovićima višečlanim porodicama, s četvoro i petoro djece, naklonost prema meni dragoj ženi, čiji je osmijeh zahvalnosti kad joj u ruku stavim marku za kafu, koju ona nikad ne traži, sjajniji od svih zvijezda, poštovanje prema Čani i Danku, bez kojih bi oko 400 ljudi dnevno ostalo bez toplog obroka.
Moj heroj i moja sloboda su i Veso koji ima porodicu od najmanje stotinjak sportista, jedan Kiki, pravi lovac na sve svjetske oluje, heroji policajci koji spašavaju ljudske živote, časni ljudi u bijelim mantilima, oni na prvoj liniji borbe protiv korone…To su moji, ali i vaši heroji. A ima ih još. Mnogo više, nego što mislimo, samo treba imati dovoljno slobode da ih i medijski prepoznamo.
