Bila je još jedna godina. I prošla. Zauvijek. Ko će od nas isto tako, zauvijek, ne znamo pouzdano. Pravila se mijenjaju na klizavoj galaktičkoj padini, pa često nema reda i redoslijeda. Kroz godinu koje više nema, a trebala je biti, proćićemo kroz nekoliko detalja. Onako, iz inata, da joj bar malo vratimo to što je ona kroz nas, pored nas, mimo nas i bez nas prošla u mnogo detalja.
RAT UBIO KORONU
Na početku godine koje više nema, a trebala je biti, koja je došla brzo i iznenada i koja je, iz one prije nje prenijela i koronu, pitali smo se kada će to malo i nevidljivo čudovište prestati da nas proganja, ruši i zakopava. Odgovor je stigao veoma glasno i veoma vidljivo. Poprilično svjetski rat u Ukrajini nekako i nečim pogodio je i koronu, taj mali i glupi virus, koji je redom mlatio i rušio i staro i mlado. Ubistvu zle korone nismo se mogli radovati jer su ratne bombe donijele drugu tragediju, i tamo gdje padaju i daleko od smrtonosnih kratera obezglavljene politike i istorije. Donijele su tešku ekonomsku krizu, inflaciju, neizvjesnost.
Jedni zauzeti ratnim gromovima, drugi brigom gdje će sve gromovi stići i ko će na planeti od te vatre ostati živ, desilo se da niko ubijenoj koroni opijelo držao nije. I bolje je tako. Promatrači i promišljači svega i svačega oko sebe, a i mimo sebe, kažu da će, kada završi poprilično „svjetski rat“ u Ukrajini, ponovo doći neki đavo u obliku virusa, ili njegovog blizanačkog brata. Jao nama, dakle blago nama, davno je dijagnostikovao gospodin pjesnik sa šeširom na glavi.
PRORICANjE PROŠLOSTI
I u godini koje više nema, a trebala je biti, mi smo se često više bavili prošlošću nego budućnošću. Ozbiljni narodi planete zemlje bave se proricanjem budućnosti i planovima kako da u toj budućnosti poprave život. Ili bar to pokušavaju. Mi još nismo stigli dotle. Mi se između sebe toliko razlikujemo u kvalifikaciji, specifikaciji, klasifikaciji i provokaciji onoga što je bilo, da se godinama i decenijama uglavnom bavimo proricanjem prošlosti. I taman nekad kad razmaglimo i oči i misli, a mozak dovedemo na zborno mjesto odakle se makar malko može vidjeti budućnost, zakorači nas naša nova prošlost. I sve ispočetka. Našeg i prošlosti naše. I tako iz godine u godinu, o našoj prošlosti iznova sve znamo, a istovremeno ništa ne znamo jer se ni oko čega ne možemo složiti. Ni kad je bilo, ni zašto je bilo, ni šta je bilo, ni da li je bilo, ni koliko je bilo, ni od čega je bilo, ni čije je bilo…
JAVITE BRANKU DA SU ORLOVI PALI
Na kraju godine, koje više nema, a trebala je biti, održano je i Svjetsko prvenstvo u Fudbalu. Bolje da nije, jer zaglavljen tamo daleko u Kataru između tvrdih krampona protivničkih kopački i meke trave u kojoj su zakopane želje, neko još uvijek viče – gdje su ti orlovi što rano lete. A Branka nam nema, Ćopića nam nema, možda bi on „dopisao“ te orlove što su, umjesto rano poletjeli, rano popadali.
Prkoseći životu o kojem je tako lucidno i vješto pisao i beznađu starosti kojoj nije mogao ništa, davno je naš Branko, naš Ćopić, sa jednog od beogradskih mostova skočio u grob. Odabrao je da to bude onaj most ispod kojeg je prenoćio kada je prvi put došao u Beograd, jer prijatelj kod kojeg je išao promašio je dan njegovog dolaska pa je sutradan došao po njega.
Nama ne preostaje ništa drugo nego da čekamo nekog novog Branka Ćopića, koji će donijeti neke nove orlove koji rano i visoko lete. Ili jednostavno da čekamo te nove orlove koji će i bez Branka poletjeti visoko i neće se rano zaglaviti na velikim i nepredvidivim bespućima malog fudbalskog stadiona.
PRESKAKANjE VREMENA
Mnogi imaju osjećaj da je godina koje više nema, a trebala je biti, rođena carskim rezom ljudskog posrtanja i da je otišla tako što je u stvari umrla, u naručju svih tih posrtanja i promašaja. I dok širom planete zemlje, budemo pjevali i skakali čekajući novu, godinu koje više nema ispratićemo u mrtvačkom sanduku nekih naših novih želja, ideala i utopija. I ponovo ćemo preskakati vrijeme. I mi ovdje i oni malo bliže i oni tamo mnogo dalje. A negdje u svom pisanju Borislav Pekić je zabilježio i to da niko još nije preskočio vrijeme, a da se pritom nije obogaljio. Koliko smo u godini koje nema, a trebalo je biti, preskakali vrijeme, najbolje ćemo znati kada malo kasnije u njenoj nasljednici pogledamo gdje smo stigli, a gdje smo željeli da zakoračimo.
NA KRAJU, PITALICA
Neće škoditi, a ni štetovati, da na kraju godine koje više nema, a trebala je biti, razgibamo mozak, malo drugačije od brižnog promišljanja kako ćemo preživjetu ovu koja dolazi. Za drugačije „razgibavanje mozga“ sasvim lijepo i pristojno mogu nam poslužiti tri pitanja. Znamo li koliko naši političari misle onako kako pričaju? Znamo li šta sve misle, a ne kažu? Znamo li kada kažu to što misle i misle to što kažu? Blago onom ili jao onom ko bude znao odgovor na ova pitanja.
