Sve vjere i religije na ovim prostorima prolazile su kroz burna i teška vremena. Pravoslavna vjera pogotovo. Morala je da izdrži vijekovnu čizmu otomanskog silnika, Austrougare, dva svjetska rata i komunizam, koji je vjeru i crkvu smatrao za smrtne neprijatelјe. Istoričari kažu da je komunizam porušio više pravoslavnih crkava nego svi dotadašnji protivnici zajedno. U doba komunizma mnogi su krsne slave, Božić i Vaskrs obilјežavali tajno i skromno, da njihova djeca i unuci ne bi ostajali bez školovanja, posla i karijere. Život i vrijeme su takvi da smo od te skromnosti i krišom palјenih svijeća, danas došli dotle da od proslava krsnih slava i Božića često pravimo glamur i nadmetanje, pa umjesto mira Božijeg na dan Hristovog rođenja, kako se tradicionalno pozdravlјamo, imamo kanonadu pucnjeva i cijeli vatromet.
ROĐENјE HRISTOVO JE ROĐENјE MIRA
Protonamjesnik Dragan Hrvaćanin ističe da su obredi i običaji dvije različite stvari. Običaji potiču iz naroda, a obrede propisuje crkva. On naglašava da je suštinski dio i slave i Božića i našeg praznovanja molitva u crkvi, sveta liturgija kao najvažnije bogosluženje. Takođe dodaje da ukoliko se običaji ne kose sa kanonima crkve i oni su svakako poželјni, a srpski narod je bogat raznim običajima. Uz Božić svakako ne ide buka i galama, a pogotovo pucnjava. „Nažalost, imamo to što ne ide uz Božić. Često sam apelovao da pucanje nije naš običaj i da to uopšte nema nikakve veze sa praznikom i Badnjeg dana i Božića. Rođenje Hristovo je rođenje mira, lјubavi. Mira koji prvenstveno treba da bude u nama samima, pa onda da se širi i oko nas. Hristos je došao radi nas lјudi, radi našeg spasenja. Rodio se i svakako da je to jedan od najradosnijih praznika, rođenje Hristovo i dolazak Boga među lјude i treba da se radujemo, ali ne na taj način da pucamo, da galamimo, da pravimo neke spektakle, vatromete, To nije naše. Naše je prvenstveno radost duhovna, to je radost u našim srcima, koja se ispolјava i na naše bližnje, da se svi radujemo onako kako to dolikuje za Badnji dan, da idemo po badnjak u miru i lјubavi, u tišini. Svako pucanje je skrnavlјenje praznika, stalno apelujemo da se to ne radi i nadamo se da će i tome doći kraj“, apeluje još jednom protonamjesnik Hrvaćanin da u miru i bez pucnjave proslavimo Badnji dan i Božić.
DRŽAVNA SLUŽBA GASILA JE SVIJEĆU
Penzionisani arheolog Milenko Radivojac radni vijek je proveo u muzeju. Pamti mnogo toga, a puno je saznao i od drugih lјudi. Pamti i ono vrijeme komunizma, kada su se slave i Božić obilјežavale skromno i u tišini da ne bi bilo problema, pogotovo ako je neko od onih koji su slavili u državnoj službi. Da bi se bilo ko zaposlio u bilo kojoj državnoj službi tada je morao biti član Komunističke partije, a to je značilo da nema slave, ni Božića, ni Vaskrsa ni Boga. „Šesdesetih, sedamdesetih pa i osamdesetih godina slava je bila intima porodice. Ne samo zato što su to lјudi htjeli nego zato što nisu smjeli da slave slavu onako kako to danas oko nas se dešava. Pogotovo ako je neko bio u državnoj službi, u policiji ili nekoj drugoj javnoj službi. Ja, sticajem okolnosti, znam iz vlastitog iskustva i iz iskustva nekih mojih komšija, svijeća se i upali u podne, ali ako zet ili neko ko radi u policiji ili drugoj javnoj službi, dolazi oko jedan ili dva sata popodne, obavezno se svijeća gasi jer ne daj nože da se sazna, sankcije su bile neizbježne. Ode posao, ode služba“, priča Radivojac
Kada su u pitanju običaji, prisjeća se Radivojac nekih lijepih trenutaka iz djetinjstva, koji ga prate cijeli život. „Moji najlјepši dječiji doživlјaji su bili obilјežavanje Božića, a još više slave svetog Jovana. Ja sam sticajem okolnosti imao samo jednu baku, majčinu majku, ostali su svi tokom rata stradali. Nikada ne mogu zaboraviti taj kutak, kao iz neke lirske pjesme, lampa koja škilјi, odsjaj iz zidane peći i moja baka po cijelu noć pravi kolače. A to krene sedam dana prije svetog Jovana i onda samo sjenke primjećujem, ja zaspim pa se probudim, a ona uvijek u istom položaju. U neko doba kad čujem otvaranje rerna, zamirišu šape. Bio je to glavni kolač, a baba te kolače slaže u drveni kofer, koji je obavezno morao biti pod klјučem pošto je imala još četiri sina koji ne bi odolјeli, a da ne uzmu prije vremena. Taj lijepi doživlјaj se ne može nikada zaboraviti.Nekada je za Božoć pred našom crkkvom bio zbor, ali ne euforično kao danas, ne sa brojnim petardama i raznim drugim pucanjima, sa vatrama koje se dižu do pola crkve, Bilo je sve nekako intimnije, prisnije i eto, više se vežem za to nekadašnje nego za ovo danas“.
NEKI OBIČAJI NISU SLOVENSKI NEGO PAGANSKI
Kroz posao etnologa, Marija Radaković godinama proučava i narodne običaje. Ona smatra da je mnogo toga uvedeno u proslave krsnih slava i Božića što ne pripada slovenskoj tradiciji.
„Mnogo toga je promijenjeno kada je u pitanju vjera kroz vremenski period. Nakon devedesetih godina prošlog vijeka naglo je počelo da se slavi, pogotovo kod Srba. Mislim da su druge dvije nacije mnogo više poštovale svoje običaje. Nekako Srbi su glumili ili jesu bili veliki jugosloveni, njima su Tito i partija rekli da nema Boga i onda je to bilo poštovano. Vjeru i crkvu smatali su zaostalom i valјalo je to preskočiti i zaobići da bi se išlo naprijed.
Odustajalo se i od sela i od običaja. Mnogi su glumili građanina koji je drugačijih, kao modernijih shvatanja. Ko će sjeći badnjak, praviti česnicu, ići na liturgiju i slično. Onda se uvedu običaji koji nisu dio naše tradicije, nije dio našeg duhovnog promišlјanja. Teško je to iskorijeniti, ali mislim da je bolјe da se slavi i naopako i drugačije i sa elementima koji nisu dio naše tradicije nego da se ne slavi nikako. Mnogo je lakše ispraviti nešto što postoji, a kad zamre, kad nestane običaj, teško je to ponovo uspostaviti.
Primjera radi, nema potrebe da se siječe čitav hrast, dovolјna je jedna grana koja simbolizuje to što obilјežavamo. Čak ni to nije slovensko nego pagansko, jer za Božić je mnogo toga urađeno što nije ni pravoslavno, ni hrišćansko. Slama i pijukanje potiču iz tog pravremena, prije hrišćanstva jer, veći stručnjaci od mene su zaklјučili da su naši preci sahranjivani pod pragom ili negdje pored kuće ili se vjeruje da su duše umrlih uvijek prisutne kad su neki bitni događaji i onda se zbog toga unosi slama, zbog toga je pijukanje, zbog toga je prosipanje malo rakije ili piva ili vina na zemlјu, zbog toga je ostavlјanje hrane da ti dusi dođu da se najedu i da budu dobronamjerni, da ne naprave nešto kući. I drvo je takođe relikt iz prošlosti, ne pripada pravoslavlјu, ali uklopilo se i tako ide“, kaže Radakovićeva.
