Preminuo je ČOVJEK … MIĆO MIĆIĆ… zar to nije dovoljno? Eto…..što ti je čovjek, ljudsko biće. Danas nas ima a sutra…….ko zna? Bilo je oduvijek tako. Sjećam se oca rahmetli kad kaže ”Sine, smrt je bliža čovjeku nego kragna od kaputa”. Uvijek je…tu. Vreba…ili da kažemo čeka kad dođe trenutak. I nije tu ništa ni čudno a niti neprirodno. Svako ko se rodio mora i umrijeti. Smrt je dio života…onaj posljednji uzdisaj i izdisaj. Tu se nista učiniti ne može. Ljudi su umirali, umiru a i u buduće će umirati. ”Bog ga dao….Bog ga uzeo” kaže narod kada neko umre.

Koliko god to bilo ”normalno” i prirodno ipak ta neizbježna smrt uzima nam naše najdraže, naše prijatelje. Uzima najvrijednije ljude bas kao i one za koje niko nikada čuo nije. Jedina pravda. Svako će umriijeti koliko god imao ili nemao. Od kako znam za sebe, znam i da se uvijek žalilo kada neko umre. Nije bitno da li je čovjeku 100 godina ipak je žalost, jer jedno ljudsko biće odlazi od nas. Zato su se ljudi okupljali da se oproste, da na posljednji počinak isprate neku dragu osobu, neku značajnu osobu ili pak samo…..čovjeka.

Ljudski je oprostiti se od umrlog, odati mu počast ili se pomoliti Bogu za dušu osobe. Isto tako je ljudski izraziti svoje saučešće onim ožalošćenim. Da znaju da ni u tom teškom trenutku nisu sami. Na vječni počinak ispraćamo ljude na različite načine uz različite obrede ali se sve svodi na jedan tužan a za mnoge i bolan rastanak. ”Obiđi covjeka kad je u nevolji/žalosti, jer si mu tada najpotrebniji. Kad slavi i ne moraš mu se pridruživati, to čovjek može i sam” riječi koje naučih još kao dijete.

Šta se to desilo sa ljudima? Gotovo da ne mogu prepoznati ”moj” narod. Narod koji je uvijek bio suosjećajan, plemenit, solidaran. Moj narod koji se u velikom broju okupljao na svakoj dženazi ili sahrani sa namjerom da olakša onima koji žale ali i da se oproste od umrlog. A danas?

Čitam, gledam a ne mogu da vjerujem sopstvenim očima. Koliko je mržnje ušlo u bosanskog čovjeka da me to plaši. Ne plaši me zbog mene nego zbog moje djece, unučadi. Zbog dolazećih generacija.

Čitam vijest: ”Danas je nakon višenedjeljne borbe sa koronom preminuo Mićo Mićić, čovjek koji je bio gradonačelnik Bjeljine 16 godina”. U stvari….potpuno je nebitno ko je on bio. Zar nije dovoljno da vidimo da je bitku za život izgubio ČOVJEK 64 godine star. Zar je potrebno nešto više da o tome ”raspravljamo”. U nekom normalnom vremenu i među normalnim ljudima čovjek, pošto ništa drugo učiniti ne može, barem izraziti saučešće i žaljenje njegovoj porodici, a svako na svoj način bi se trebao pomoliti Bogu za njegovu dušu.

Zar je važno da li je umrli musliman, pravoslavac, katolik, budista, jevrej ili….. Zar i mrtve ljude moramo dijeliti kako bi pokazali naše malograđanstvo i našu mržnju koju ne možemo ni u ovakvim slučajevima, barem reda radi, prikriti. Šta je pokojnik bio ili nije bio, nevažno je. U svakom slučaju nije bio nikakav zločinac koji je ubijao, silovao ili nanosio zlo drugim ljudima. Jer da je bio, sigurno bi već bio optužen ili osuđen. To što je Mićo Mićić bio Srbin, ne čini ga manje ili više vrijednim od bilo kojeg drugog čovjeka. Zar nikome (od onih koji napisaše gnusne komentare) nije palo na pamet da je taj isti čovjek otac, muž, djed, brat. Da je iza njega ostala ogromna praznina u srcima njegovih najdražih. Ako je bio djed, onda mogu samo da zamislim bol koju osjećaju njegovi unuci a ti…….ti koji sebe čovjekom smatraš i muslimanom nazivaš (ne)imaš obraza da bol jednog djeteta još većom učiniš.

Onaj ko se nečijoj smrti raduje, nije i ne može biti čovjek. Jedna je stvar pisati ili pričati, kritikovati, optuživati nekog ko je živ ali……kada čovjekovo srce prestane da kuca, tu treba da se završi i svaka polemika o tom čovjeku. Mislim na izlijeve mržnje, pljuvanje po umrlom i slično. Isti ti koji svoju mržnju iskaljuju na mrtvom čovjeku su među najaktivnijim da napišu ”El-Fatiha” kada se radi o smrti nekog ko je iz ”njihovog” naroda. Istina je da takvi (ne)ljudi nemaju osjećanja ni prema kome, ni prema sopstvenoj familiji, jer onaj ko mrzi ne može i ne zna da voli.

Daleko smo otišli u našoj mržnji koja ni čemu ne vodi. Mržnji koja je zaslijepila ljude te ih u čudovišta pretvorila. Mrziti, radovati se tuđem zlu, optuživati i osuđivati bez dokaza je odličje neljudi čija intelektualna vrijednost je ispod svake kritike. Prestanimo pljuvati po čovjeku. Budimo ljudi i priznajmo svoje sopstvene greške i slabosti. Ne treba BiH više mržnje, ima je sasvim dovoljno. Radovati se tuđem zlu, negirati ili umanjivati nečije žrtve nikog ne čini boljim, naprotiv.

Od mržnje koristi imaju samo oni kojima ta mržnja pomaže da ostanu na vlasti. To što mlade ljude, djecu trujemo mržnjom, ide u prilog neljudima. Dok ”veliki” Bošnjaci, Srbi i Hrvati mržnjom i lažima zaslijepljuju djecu običnog čovjeka koji je i sam opsjednut mržnjom pa i ne primjećuje da je gladan i žedan, dotle djeca onih na vlasti se provode u bjelosvjetskim metropolama i uživaju u životu. Zašto osuđujemo sopstvenu djecu na propast? I da još malo idem u krajnost kao i što to obično činim, ja bih kao čovjek izrazio saučešće porodici umrlog Miće Mićića a njegovoj duši poželio mir i pokoj.

Tu je nepotrebno bilo šta komentarisati. Čovjek nas je napustio. Ali…..umjeso da izražavamo našu mržnju prema onima koji su umrli, mi muslimani Bošnjaci bi trebali više vremena posvetiti našoj djeci. Pobrinuti se da u sopstvenoj avliji napravimo red. Kako da se niko ne zabrinjava što su pripadnici Federalne uprave policije uz pomoć policije USK uhapsili četiri policajca koji su seksualno iskorištavali djevojčicu od 15 godina.

Ostavimo mrtve neka počivaju u miru, pobrinimo se o onima koji u ime zakona, ili za naše dobro uništavaju živote djece tako što ih seksualno iskorištavaju. A dobro mi znamo da se danas sve dešava preko stranačke kartice. Da se na sva mjesta zapošljavaju ” probrani” kadrovi te da neko stoji iza tih monstruma. Četiri policajca pripadnika MUP-a Unsko-Sanskog kantona su iskoristili svoj položaj i zaštitu onih na vlasti da upropaste život nečijeg djeteta. Zar to nije zabrinjavajuće. To se dešava sada, a takvih ima na hiljade.

Zašto živimo u prošlosti a sadašnjost je još strašnija nego ratna prošlost. Na kraju bih se izvinuo porodici preminulog Miće Mićića što sam njihovog oca, muža, djeda, brata….pominjao u tekstu. Nije mi namjera da na bilo koji negativan način iskoristim smrt čovjeka. Neka je pokoj njegovoj duši a porodici iskreno saučešće.

Autor: Cejko Kahteran Zecovi, Prijedor