NEKAD NIJE BILO ASFALTA, A LI SU LJUDI IMALI ŽIVOTE

0

Pismo koje je redakciji infoprijedor.ba proslijedio naš mladi sugrađanin Nemanja Gruban počinje sa rečenicom i ličnom konstatacijom u kojoj „želi da kaže da je on među rijetkim osobama koje su se srcem i dušom borile za opstanak u ovoj zemlja“.  Iako je vjerovao u suprotno ona, kako navodi, „nije imala sluha za njega“.

– Ili nije željela da me ima – dodao je Nemanja. To ga je, kako kaže, razočaralo u sistem.

– Krajem marta imao sam smrtni slučaj u porodici, nisam radio  četiri dana, pa sam onda počeo i tu mi se desi peh, povrijedim nogu na poslu. Umjesto pomoći, dočeka me otkaz sa riječima kad zaliječim nogu da više ne dolazim na posao – kaže i pita gdje je tu pravda.

– Zar je moj otac išao u rat i borio se za ovu zemlju da se ne bi imala nikakva prava!? Da li se neko zapitao kako je njemu bilo da ode u rat i ostavi mene koji sam tad imao manje od godinu dana? Ali otišao je da bi bio heroj, mada je na početku rata imao opciju da ode za Italiju. Ali nije, jer nije želio da bude izdajnik ove zemlje. I šta je dobio na kraju? To što je bio učesnik rata nisu mu nigdje zaveli, ni u kakve knjige, pa čak ni to da  je bio ranjen. A bio je vojnik Zorana Karlice. I sigurno je da nisu bili beznačajni,  jer po Karlici i Trg u Prijedoru nosi ime – piše Nemanja u svokm pismu našoj redakciji.

U pismu navodi i da mu se otac zarekao da ništa neće tražiti od ove zemlje.

– Ja sam bio taj koji je tražio i pisao Vladi da mi pomognu da položim vozački za autobus i državni ispit jer znam ja ko mi nudi posao i čeka me, ali oni nisu imali sluha ni da odgovore a tek nešto više, važniji su asfalti nego ulaganje u omladinu. A nekad nije bilo asfalta ali su ljudi imali živote.I nemojte očekivati da se opet ne daj Bože desi neki rat, nemojte očekivati da ću ja stojati u redu da je branim, ma pobjeći ću na Zapad glavom bez obzira – zaključuje Nemanja na kraju pisma.

VOLIM ČITATI O ŽENAMA…

0

Volim čitati o ženama. Onim uspješnim. Onim koje su završile zvučne fakultete. Imaju titule. Dobre poslove. Vode uspješne firme. Sjede u vladama. Drage su mi i poznate žene. Celebrities. One koje su popularne. One koje ne moraju biti obrazovane, ali imaju fantastičan osjećaj za biznis. Nekad i samo ludu sreću. Volim čitati o kreativim ženama. Umjetnicama. One koje se znaju izraziti kroz notu, olovku ili kist. Volim.

Volim čitati i o onim drugima. Onima o kojima mediji ne pišu. Onima koje to zaslužuju. Jednako kao i ove prve. Onima koje nose cipele stare nekoliko godina. Ili nove, kupljene jeftine, ružnog oblika ili đonom koji lupka. Ne zato što bolje ne znaju kupiti. Zato što su novac radije dale da njihov školarac ima bolju torbu ili jaknu. Čitala bih o ženama koje ne mogu na izlet u prirodu jer u bašti vade krompir. Obraduju se svakom novom, krupnom plodu jer je ova godina podbacila. Onima koje su tužne jer su od usijanih par kilograma graha ove godine dobile od zemlje svega šačicu nazad. Čitala bih o ženama koje ujutro viđam na biciklu dok idem na posao. Ženama koje u korpici nose mlijeko i domaća jaja u nadi da će prodati dovoljno da bi djetetu kupile knjige. Onima koje ne posegnu za čokoladicom kad im padne šećer, jer im je žao potrošiti marku na sebe. Onako majčinski je gurnu u dječiju ruku i poljube dječije čelo, sretne što su se pobrinule za doručak taj dan. Onim ženama koje su vukle tačke i tačke drva koje je cijepao njihov muž da uštede novac. Da plate račun za struju.

I o onim drugima. Onima koje su zaposlene. Rade za platu. Pa se tjeraju na posao koji ne vole svako jutro. Obuku haljinu ili cipele kupljene na rate. Da ne odudaraju od ostalih kolegica. Pa se mukom našminkaju i krenu. Negdje pred firmom navuku osmijeh na lice. I siluju se. Mentalno. Nemaju mogućnost promjene posla, sretne što imaju bilo kakav. Pa odu kod zubara. Jer djetetu treba aparatić. Fiksni. Onaj što će se otplaćivati dvije godine. Pa stisnu svoje zube. One od kojih jedan treba novu plombu. Koji će čekati. Dok ne zaboli. I dalje nastave. U koštac sa životom. Na potpeticama. I usput okinu selfie. Stave na društvene mreže. Da se uklope. Sakriju. Pobjegnu od sebe.

O njima bih čitala. Ali nemam gdje. U moru političkih afera, servirane pandemije, jeftinih produkcija i crne hronike, one rijetko nađu mjesto. A trebale bi.

Ne kažem da su bitnije od onih prvih. Jednako bitne jesu. I treba im dati prostor. Onaj u našim srcima već imaju.

Zaslužuju i medijski. Jer su heroji. Istinski.

I onaj drugi. Njihov lični. Da odahnu. Zastanu. Pronađu sebe. Svoje snove. Da budu Žene. Jer to jesu.

izvor: Črčkarije

Neodgovorni posjetioci roštiljali pa umalo zapalili Kozaru

0

Prijedorčanin Darko Dražić zabilježio je ovih dana, tokom boravka na Kozari, upozoravajuću i tužnu sliku naše svakodnevice. Naime, šokiran odnosom posjetilaca prema ovoj krajiškoj ljepotici, kaže da je morao  da podijeli trenutak nedjeljne šetnje i prizor koji je ugledao na drugom kilometru od bivše Titove, a sada vile Vlade RS, prema Kozaračkom kamenu.

– Jednostavno, izletnici su roštiljali na dva-tri metra od guste borove šume, a potom ostavili  vatru i mjesto, gdje su se pretpostavljam lijepo proveli, i hladno otišli. Ne treba biti genijalac pa zaključiti šta bi se dogodilo da je u tom trenutku bilo jačeg vjetra, jer samo sekunde trebaju da se zapale guste borove iglice… U opasnosti bi bili hektari šume i pitanje je, da je došlo do požara, koliko bi vremena trebalo da se ugasi. O šteti da i ne govorimo – kaže Dražić. Dodaje da je srećom kod sebe imao oko litru i po vode kojom je brzo ugasio vatru.

– To što su uradili, ti nazovi ljubitelji prirode, je strašno neodgovorno. Prije svega prema Kozari koja je zaštitni znak Prijedora, ali i za mnoge od nas koji prirodu volimo i poštujemo istinski, rekao bi kao duševnu hranu – poručio je ovaj ljubitelj prirode i one koji odlaze na Kozaru u potragu za dobrim odmorom zamolio da se prema krajiškoj ljepotici ponašaju onako kako ona zaslužuje, a ne u skladu s ružnim navikama koje su vjerovatno pokupili u vlastitim kućama.  

tekst i foto: Darko Dražić

Najskuplja je zaštita koje nema

0

U posljednja 24 časa Prijedorčanima je izrečeno osam prekršaja zbog nenošenja zaštitnih maski i rukavica. Policija je uredno uradila posao, onako kako to i mjere nalažu, a kazne već poznate od 100 do 300 maraka. Ako platiš u sedam dana, plaćaš pola para. S maskama smo se nekako i snabdjeli. Zahvaljujući volonterima iz „Zajedničkog puta“, „Nevena“… (neka mi oproste oni koje sam zaboravio) koji danima šiju i poklanjaju maske. Neko ih i kupuje, mada ih u apotekama i trgovinama čas ima i čas nema. A nisu baš  ni jeftine. U prosjeku jedna košta 2,5 marke.

S rukavicama je opet druga priča. Ako ćeš paket od stotinu komada onda košta deset maraka. Ako ćeš samo jedan par plaćaš ga pola marke. Pa kad to raspodijeliš na platu koje će možda biti a možda i neće, ili je ona zagarantovana, na penziju i u prosjeku najmanje četiri člana familije nije mali trošak. Pogotovo ako se rukavice nose po propisu, jedne po izlasku iz kuće koje bacaš nakon upotrebe, a ne jedne na mjesec dana.

Ove druge jadne, pune fleka i prljave počesto viđamo na rukama naših trgovaca koje tim istim zaštitnim rukavicama diraju i pare i kasu i artikle koje smo pokupovali, sebe i slično. Logika gazda je tu jednostavna – ništa se ne baca dok ne izvire prsti. A i rukavica često zna nestati, mada se u svim zdravstvenim ustanovama kunu da ih ima u dovoljnim količinama. Pa me stoga nasmija upadica prijedorskog imama Omera efendije Redžića koji nestašicu maski i rukavica na svom FB profilu šaljivo pojasni upadicom pekaru od kojeg su mušterije uzele burek

– Jel’ gazda, gdje ti držiš meso? U zamrzivaču, gdje drugo – kaže gazda onako zatečen misleći da je inspekcija. Što pitate? – Pa stavi ga malo i u burek.“ Tako i s ovom zaštitom. Nije da nećemo, nije da ne želimo, nego ponekad je teško upariti oboje, a po kaznama je izgleda najskuplja ona zaštita koju nemamo. 

Medo, Julka i Kralj ruše predrasude o prijateljstvu – mogli bi nešto i naučiti od njih?

0

Možda smo mi zaboravili dovoljno biti ljudi ljudima pa nas životinje na to podsjećaju svojim primjerima. Jedan pas Medo, veći je od svog imena, a njih troje se vole kao pas i mačka, ali istinski, onako svom snagom bića, životinjskog. I mi pametniji? Nema šanse.
Postali smo jako čudni. Mi ljudi, kobajagi. Barem ja tako mislim. Nismo svi isti, ali odavno je već primjetna praznina i bezdušnost u međuljudskim odnosima. Zato su tu životinje da nas podsjete kako ljudskost treba da izgleda. Da se oslonimo jedni na druge, kao psi i mačke, navodni “vječni neprijatelji”. Ovo je priča o tome.

Medo – ljubimac porodice i komšiluka
Moj brat oduvijek ima nekog psa u dvorištu. Tu su utočište našli svi mogući i nemogući psi lutalice. Nahrani ih i napoji pa neki odu, a neki ostanu. Tu i tamo, on ih priveže uz kućicu radi sigurnosti jer je neposredna blizina magistralnog puta opasna po njihov život. Uveče, svakog psa pusti. Kaže, neka ode ako želi, a onaj koji treba, tu će ostati. Tako je i bilo.

Tako je Medo jednom ušetao u dvorište i postao ljubimac i naš, ali i komšiluka. Jednom je zalutao i ostao. Najčešće nije vezan, dobio je kućicu i porodicu. Ljudsku. Ko zna gdje je njegova. I odmah se vidjelo da je on od one lojalne vrste koja nigdje ne ide. Tu je, gdje je. Trči, skače, mlati ušima, čuva kuću, laje na nepoznate.

Ima svoje mjesto u hladu kada ljetna vrućina “udari u glavu”. Skloni se u rupu, koju je sam iskopao ispod šupe i legne. Njemu je sve dozvoljeno. Tu i tamo posjeti ga koja muva. Ali i one ga vole, valjda znaju da su uz njega sigurne.

Dva mačeta siročića
Isto tako kao i brojni psi, a među njima i vjerni Medo, jednom je u ovo dvorište zalutala i skotna Micika. Došla, jela, pila, okotila se i nestala. Iza nje u dvorištu ostadoše mladunci – Julka i Kralj. Nje nigdje ni na vidiku. Nisu ni sve majke iste pa ni u mačijem svijetu.

I tako su ovi mačići ostali siročad. I nekako su preživjeli jer brat je dao sve od sebe da ih spasi. I vremenom ojačali su i oslobodili se dovoljno da istražuju dvorište. Tako su, malo po malo, prvo oprezno, a onda sve slobodnije, počeli da prilaze dobrom psu Medi. Prvo su mu obazrivo uzimali hranu, iako su imali dovoljno u svojim posudicama. Ipak, to je nešto jače u životinjama, borba za zalogaj. I na Medinom mjestu neki drugi pas bi načisto pomahnitao od bijesa, ali on nije nikad. Ni šapom da mrdne. Ako spava otvori jedno oko i kao da kaže: “A to ste vas dvoje” i nastavi da drijema. Ništa. Bez reakcije. Kulira.

Svakodnevno utočište jedni drugima
U našem narodu postoji izreka “Slažu se kao pas i mačka” kada se misli na neslogu i svađu. Međutim, Medo, Julka i Kralj, ruše sve predrasude i svojim prijateljstvom potvrđuju da u životu pa i u onom životinjskom, nema pravila. Vremenom, toliko su se zbližili da su mačići pronašli svakodnevno utočište kod dobroćudnog psa Mede.

Nesvakidašnji prizori njihovih “zagrljaja” tjeraju nas ljude da se zapitamo kako smo mi jedni drugima, postali neprijatelji, veći od pasa i mačaka. Julka i Kralj imaju na koga da se oslone, iako je Medo druga vrsta. I vole se i paze uzajamno, a on se postavio zaštitinički prema njima i laje na svakoga ko im se približi. Kao da su njegova djeca ili brat i sestra.

Životinje ne znaju veličati razlike među njima. I ako je neko pomislio da je u njihovom slučaju priroda “pobrkala lončiće”, neka razmisli još jednom. Možda smo mi zaboravili dovoljno biti ljudi ljudima pa nas životinje na to podsjećaju ovakvim primjerima. Pokazuju nam svojim malim srcima da su bolji od ljudi. Jedan pas Medo, veći je od svog imena, a njih troje se vole kao pas i mačka, ali istinski, onako svom snagom bića, životinjskog. I mi pametniji ? Nema šanse.

izvor