Jovana, zvaćemo je tako, s malom napomenom da je stvarno ime ove zanimljive Prijedorčanke poznato redakciji infoprijedor.ba, nedavno je spakovala kofere i u 60-toj otišla za Njemačku. Medicinska sestra koja je penziju zaradila u prijedorskoj bolnici u Njemačkoj će naredna tri mjeseca njegovati jednu baku. Za stan, hranu i pristojnu platu. Dok se ne snađe i ne nauči nešto njemačkog kako bi mogla naći stalni posao i za pet godina zaraditi još jednu penziju, sigurno veću od one naše prosječne teške 379 maraka. Jovana se dugo lomila da li ići ili ne ići. I prelomila.
Zbog kćerke koja čeka posao koliko njoj treba do njemačke penzije. I nije otišla jeftinom avio linijom iz Banjaluke, nego direktno autobusom. Ima puno kofera, a još toliko planira napakovati po povratku, nakon što joj istekne tromjesečna viza. Priča tiho i s osmijehom, svega je željna.
Nije tajna, preko noći odlaze nam Jovane, ali i cijele porodice. Prazne školske klupe nijemi su svjedoci odlazaka. Odlaze oni koji nemaju i nadaju se boljem, ali i oni koji imaju, da bi tamo po Njemačkoj, Austriji, Švedskoj… našli svoje drugare iz Prijedora. Ovdje imaju sve i kuću i posao, ali nemaju prijatelja. Otišli su. A starci im, oni koji ne mogu ni tamo i ovamo, jer im je kako davno reče jedan mudar čovjek broj godina odavno prerastao broj cipela, to ne mogu biti. Ma kako željeli.
Jovana je za početak kupila povratnu kartu. Mnogi koji su otišli nisu. Vidjećemo ih možda na ljeto kad glavna cesta koja ovih dana izgleda sablasno prazno, živne. Zvanična politika o odlascima iz Prijedora malo javno priča. Malo i nikako. To je priča za ispod tepiha. Iznad je ona tralala s puno trenutnih obećanja, novih fabrika, o stotinama novih radnih mjesta, boljem i ugodnijem životu, sigurnoj budućnosti. Pa i onoj političkoj u kojoj nam se kao neće prodavati magla. I sad već poput eha odgovor na obećanja….Ich bin, du bist, er, sie, es, ist….
