U posljednja 24 časa Prijedorčanima je izrečeno osam prekršaja zbog nenošenja zaštitnih maski i rukavica. Policija je uredno uradila posao, onako kako to i mjere nalažu, a kazne već poznate od 100 do 300 maraka. Ako platiš u sedam dana, plaćaš pola para. S maskama smo se nekako i snabdjeli. Zahvaljujući volonterima iz „Zajedničkog puta“, „Nevena“… (neka mi oproste oni koje sam zaboravio) koji danima šiju i poklanjaju maske. Neko ih i kupuje, mada ih u apotekama i trgovinama čas ima i čas nema. A nisu baš ni jeftine. U prosjeku jedna košta 2,5 marke.
S rukavicama je opet druga priča. Ako ćeš paket od stotinu komada onda košta deset maraka. Ako ćeš samo jedan par plaćaš ga pola marke. Pa kad to raspodijeliš na platu koje će možda biti a možda i neće, ili je ona zagarantovana, na penziju i u prosjeku najmanje četiri člana familije nije mali trošak. Pogotovo ako se rukavice nose po propisu, jedne po izlasku iz kuće koje bacaš nakon upotrebe, a ne jedne na mjesec dana.
Ove druge jadne, pune fleka i prljave počesto viđamo na rukama naših trgovaca koje tim istim zaštitnim rukavicama diraju i pare i kasu i artikle koje smo pokupovali, sebe i slično. Logika gazda je tu jednostavna – ništa se ne baca dok ne izvire prsti. A i rukavica često zna nestati, mada se u svim zdravstvenim ustanovama kunu da ih ima u dovoljnim količinama. Pa me stoga nasmija upadica prijedorskog imama Omera efendije Redžića koji nestašicu maski i rukavica na svom FB profilu šaljivo pojasni upadicom pekaru od kojeg su mušterije uzele burek
– Jel’ gazda, gdje ti držiš meso? U zamrzivaču, gdje drugo – kaže gazda onako zatečen misleći da je inspekcija. Što pitate? – Pa stavi ga malo i u burek.“ Tako i s ovom zaštitom. Nije da nećemo, nije da ne želimo, nego ponekad je teško upariti oboje, a po kaznama je izgleda najskuplja ona zaštita koju nemamo.
