Žena kojoj od skromne penzije, mjesečno, kad joj se odbiju sva dugovanja za režije koje ionako, godinama, nije mogla plaćati, ostane samo sto maraka za život, kupi karton i pet ambalažu po prijedorskim kontejnerima i tako zarađuje za život. Vrijedna je, skromna, ne moli nikog za pomoć.
Nekad je radila kao trgovac u jednoj trgovini obuće u centru grada. Sad pod stare dane prebire po smeću, sretna kad kad joj se „posreći“, pa za suvi karton, a to su desetine kilograma koje vuče na kolicima, dobije sedam maraka. To su najbolji dani za ovu 75- godišnjakinju. I nemoguće je ljudi moji da je ne vidite, u poderanim i mokrim tenama na nogama, prljavoj i isflekanoj i tri broja većoj jakni, s lijepim licem starice, i toplim očima koje su samo trag nekadašnje ljepote i ugodnog života. Ta žena je moj junak, gromada poštenja i ponosa, mnogo veća od onih koji pored nje prolaze kao da je ne vide. A nemoguće je ne prmijetiti je.
Treba li nam FB ili bilo kakva druga objava na društvenim mrežama, da ukažemo da tamo neki 30-godišnjak, koji brine o svojoj bolesnoj majci, fakultetski obrazovan, s nizom desetki u indeksu, mora po ručak u javnu kuhinju. Zar za njega nema posla. Nije „igrač“, ni broj od 1 do 31 u konkursu kojim se ovih dana pokušavaju udomiti stranački uhljebi. Njega, koliko znam, ta priča, o javnoj kuhinji, o kilometrima koje svakodnevno prelazi kako bi došao do dva topla obroka, o tom kako nema interneta, mada se s računarom igra kao mačka s mišem, pogađa. Ne želi o tom pričati.
Imam osjećaj da ga je po malo stid, a valjda stid treba da bude onih koji ga do sada nisu primijetili. I ko zna koliko je takvih priča u kojim tek šačica humanitaraca pokušava da ovim ali i drugim nesrećnicima, kojim u glavi nisu skupe jakne, torbe, putovanja, zimovanja i elitna ljetovanja, već samo svakodnevna borba za goli život, pokušava bar malo da olakša dane svakodnevne patnje. Sve bi naravno moglo mnogo jednostavije.
Zato i pitanje kakvi smo to ljudi postali i šta nam se desilo. Ukoliko ujutro kad ustanemo sebi pred ogledalom postavimo ova pitanja možda bi tad i ovi moji heroji dobili nekakvu šansu za dostojanstveniji život, a mi svi zajedno priliku da pokažemo da smo na kraju ipak ljudi. Ili je sve ovo već otišlo predaleko?
