Žensko u rudarske čizme?

0
Ivana Berga

“Ovo jeste muški posao, odmah da se kaže. A da bi žensko bilo u ovom poslu, mora se stav imati. I karakter. Može – može, ne može – ne može“, kaže sagovornica.

Rudarski fakultet u Prijedoru Ivana, tada Babić, danas Berga, upisala je ne da ga završi nego da studiranje odugovlači i tako ostvaruje pravo na porodičnu penziju nakon smrti oca. Danas je druga osoba u hijerarhiji rudnika Sase u Srebrenici, odmah poslije generalnog direktora. 

Ranije ove godine profesorica s Rudarskog Ljiljana Kukolj Tankosić kaže: daću ti broj jedne naše studentice, iz Prijedora je, u Bratuncu živi, zaposlena u rudniku Sase, sad su jednom ležištu dali ime po njoj, da samo vidiš kakav je to čovjek, radnik, borac. Ma, žena zmaj! Pa, ako ti je za priču. 

„Da vam kažem prvo za taj fakultet, kako sam ga upisala. Uopšte nije bilo da volim rudarstvo, pa zato idem na rudarstvo. Išla sam u srednju mašinsku i želja mi je bila, pošto mi je otac bio majstor i stalno sam tako nešto s njim radila, da studiram mašinstvo. Međutim, prvi srednje sam bila kad je otac poginuo i nije se moglo. Ostala majka, ja i još dvije sestre, i starije sestre beba, od deset mjeseci. I ja sad treba da se školujem da bi majka imala penziju od oca, jer ona nije imala primanja nikakvih, a ja sam mogla do 26. godine studirati i ostvarivati tu penziju. Reko’, ‘aj’ ja ću to upisati, pa ću vući, mogu i deset godina vući, k'o što neki tako studiraju. Kako sam upisala, 2007. godine je to bilo, tako sam ispit za ispitom polagala, čistila godinu za godinom, nisam prenosila ispite ni godinu obnavljala. A sve vrijeme sam radila. Ujutro predavanja, poslije trčim u kafić na posao. Da što manje od majke uzimam. I nakon što sam diplomirala, 2011. godine, nastavila sam raditi po kafićima. A onda je 2012. došao prvi konkurs u struci. Rudnik u Prijedoru prima četiri inženjera rudarstva, testiranje iz stručnih predmeta, iz engleskog jezika i iz poznavanja rada na računaru. Prijavljenih nas je tridesetak, po rezultatima testova ja četvrta na spisku, ispred mene tri muškarca. Ostaje još intervju. I tu je odmah bilo, vi ste žensko, kako ćete na kop. Kažem im moj diplomski je i bio sa kopa Buvač, tema bušenje i miniranje, i bila sam punih mjesec dana sa njihovim rudarima, bušila, punila bušotine, sve radila kao običan radnik, računala da taj rad samo na taj način mogu uraditi kako treba. Uradila sam ga sama, baš se potrudila. A ovamo kažu, vi ste žensko, kako ćete u gumene čizme. Kažem, ja sam, pored toga, i dijete sa sela i čizme su mi na nogama stalno, a sad sam obučena ovako jer sam se spremila za intervju, evo kao i sa vama sad.

Sjećate li se ko je sve bio u toj komisiji?

Ne sjećam se, bilo ih je više, možda četiri-pet. Kažu, znate, ipak je to muški posao. Kažem, pa zašto onda ne piše na Rudarskom fakultetu: nije za žene. Pa neka se upisuju samo muškarci. I u vašem konkursu: žene ne treba da se prijavljuju. A ne ovako… I vidjela sam odmah tad da od toga nema ništa. Primili su momka koji je bio 5. na spisku, prvi ispod crte i prvi ispod mene.

Je li vama u tom trenutku jasno da oni pričaju o trudnoćama, a ne o čizmama? Kad već mogu da biraju…

Da, da, pitali su me jesam li udata, imam li porodicu, djecu, momka… Aha, koliko dugo si s momkom, planiraš li se udavati… Jasno k'o dan.

Jeste li kad čuli da su na tim razgovorima za posao kolege muškarce pitali kako će u čizme?

Ma, shvatila sam ja sve. Ali poslije toga nisam prestala imati nadu ni slati dalje po rudnicima prijave i tražiti posao. A i na fakultetu postoji taj neki ženski stav – da se po završetku studija ide raditi ili u škole ili u projektantske firme ili bilo šta, a da je kancelarija. Meni je bilo samo da počnem da radim. Jer majka nam je bolesne bila, starija sestra otišla raditi u Crnu Goru, sin joj ostao sa nama. To je naše zajedničko dijete /smijeh/. Ja sam ga podizala i hranila, išla na fakultet, radila. Znali su i na fakultetu za tu moju situaciju, bili su u toku svi. I sve se stizalo, ništa nije bilo problem. I sjećam se kad smo bili u studijskoj posjeti rudniku Sase, pa poslije kroz Bratunac, slobodno vrijeme, sjednemo na piće. Kažem, ja ću ovdje doći da živim i radim. Ja, onako, lupetala. A, eto, sad u aprilu navrših punih deset godina. /smijeh/

Sjećate li se tog prvog puta?

Prijave sam slala gdje god ima rudnik. Zovu jedan dan iz kadrovske. Da dođem, ponesem sve. Ne ono da prvo dođem na razgovor, pa da se vidi, nego odmah sve, diplomu, papire, stvari… Sad je to meni bilo, ono… Ja se s mamom nikad nisam rastajala, a i za Danijela sam puno bila vezana. Ovdje mi je i momak bio i sad sve to treba ostaviti, a gdje je Bratunac? Ma, ‘ajd’, reko’, praksu ću, pripravnički bar da odradim. I sve ja to prikupljam, dokaz o nekažnjavanju, ljekarsko, ali sve dok ne krenem, neću ni biti svjesna. I kad je došlo vrijeme da idem tamo, povešće mene i još jednog kolegu stariji kolega iz Prijedora koji tamo već radi. Kad je došao momenat da se ide, znači, strašno. Ja bi’ sad plakala. Meni se to sve toliko skupilo, steglo… /pauza, grč, suze/ Nikad ih nisam napuštala, ali tu sam prelomila. Idem i skupila sam snagu, sjela u auto, krenula. Mama ostala. Do Bratunca ja sam prejaukala.

Sjećate li se prvog radnog dana?

Sjećam se svega. Ujutro u 6 se počinje. Ja došla gore, sve mi je k'o s neba pa u rebra, uđi, prođi, vidi. Odmah se počinje raditi, dobila AutoCAD, sjedi i crtaj. Ostajala poslije radnog vremena, dolazila na posao svaki vikend, iako sam bila slobodna. Niko me nije tjerao. Hvatala, učila i tako sve dok nisam posao sažvakala. Jedno su knjige, a drugo je kad si tu. Kad ćemo krenuti u jamu, poveo upravnik nas nove. Ovo je uskop, tu se baca ruda, ‘vako buši, odvodnjavanje prirodnim tokom. Sve to tako brzo da sam pomislila da ja to nikad neću naučiti. I kaže, ‘aj’ sad, Ivana, izvedi nas napolje. Kud ću sad, majko mila! Dobro, reko’. I krenem. Idem. Vidim, voda. Ističe. Ako ona izlazi, moram i ja nekud. Nisam mogla popamtiti sve, jer to su transportni, dugi hodnici, pa dođe skretanje, pa jedan blok, pa podetaže, kao brdo, s jednog na drugo se spuštate, uz rampe, niz rampe nas sproveo, ne znam ni gdje sam bila, ni odakle došla. I izvedem nas. Kako voda izađe, moramo i mi nigdje.

Kako se na terenu reaguje na žensko u čizmama?

Ja sam u početku samo ćutala, nikome ništa nisam odgovarala, ni na galamu reagovala. I u jami sve vrijeme. Oni u 7 ulaze, ja s njima. U 2 izlaze, ja s njima. Oni buše, daj da i ja. Nemoj, ti si žensko. Nemoj ti meni žensko, ja neću naučiti ako ne probam. Pa utovarna mašina, kašikom da pokupim materijal, mene je to sve zanimalo. Pa lokomotiva vagone kad izvozi, daj i to malo, pa pucanje, da se poveže eksploziv u serije, kako ide da se to zapuni, da na mašinice opališ, kažeš MIII-NEEE! Sve bilo interesantno. A njima samo bilo da me sklone. Ti si žensko, ti si inženjer, a ja… Sve letim. Ja sam bila tog stava da što više forsiram teren i da budem s radnicima dok ne naučim posao. Prva dva ugovora na određeno, po mjesec dana, već treći na neodređeno. Ja stala, mislila pripravnički samo, šta ću sad, osta’ Prijedor, mama, Danijel, momak. A kako ću i odbiti, jedini mi izašli u susret kad me niko nigdje nije htio, oni mi jedini ponudili. I ja prihvatim. I imala sam poziva i ponuda, ali kako je vrijeme prolazilo, sve više nisam imala srca da napustim. Toliko sam se vezala za tu podzemnu, sad da mi neko i u Ministarstvu ponudi posao, bilo bi mi čudno kako ću ja sad tamo. /smijeh/

Zašto kažete podzemna eksploatacija je rudarstvo, a ne ni površinski kop ni kamenolom?

Nije isto onaj koji radi pod zemljom i onaj iznad kojeg je vedro nebo. Onaj crni je iz podzemne. Kad uđeš, nikad ne znaš hoće li ti šta pasti na glavu. Meni i koleginici iz Prijedora, koja je došla raditi poslije mene, kažu jednom da dovedemo majke, da vide gdje radimo, da se manje sikiraju. Opet kad se vidi krug, upravna zgrada, kuhinja, restoran, radionice, to je druga priča. Direktorica pošalje vozača po njih dvije u Bratunac, kad su jednom došle kod nas, one došle gore, izgubile se. Gledaju, hodaju po krugu, stalno pitaju gdje je ta jama. Odvedemo ih do ulaza na prvi horizont, gdje lokomotiva u vagonima izvozi rudu olova i cinka. To izbetonirano sve, izgleda kao tunel, ništa strašno. Dalje ih nismo nigdje. /smijeh/ One mirnije, odmah lakše i nama. A niko ne može imati predstavu dok ne uđe. Bude studenata, ne smiju ući, vrište.

Rukovodite službom zaštite na radu. U hijerarhiji ste odmah poslije direktora, a iznad tehničkog direktora, upravnika jame, poslovođe. I nakon deset godina i dalje ima momenata: ona je žensko, šta ona zna.

Kad nešto nije kako treba, ja to napišem i radovi moraju stati. I nije im pravo. Ne dam na sebe. Ako neko nije u pravu, ja za vratove. Dok nisam znala posao, ne mogu ni u raspravu. Kako sam naučila, ne dam pardona. I onda tako i za rudare svoje. Većina me vole, pravedna sam, idem onako kako jeste. Ima ih koji kažu, ona samo galami, ona je babaroga. Oštra sam, ako se ne radi. Ako je neko bezobrazan, tu sam rigorozna.

Kako znate da vas radnici vole?

Na primjer, kad mi je majka je umrla, bila sam malo duže u Prijedoru, nisam mogla odmah da se vratim. Kad sam došla nazad, mene je sačekalo gore 200 rudara. /Drhti joj glas, pauza, trese se vilica, smijeh i suze istovremeno./ Ili ima ih da kažu ako odem ja, odlaze i oni. I vezala sam se s ljudima i kad neko ima problem koji nema veze s poslom, oni nekako to meni kažu. Ja, na primjer, izađem ujutro na raport i izađe nadzornik da rasporedi ljude. Vi na kipanje, vi bušite to čelo, vi na utovar rude, pripremite ploču, ti ponesi eksploziv i tako. Ja samo ovako očima prođem kroz smjenu. To je nekih 40 radnika. Samo očima pređem i odma’ vidim ima li ko problem.

Kako?

Pa valjda sam se srodila. I s poslom i s ljudima. Gledamo se svaki dan.

I šta kad vidite?

Ja zovnem onda radnika. ‘Ajte vi sa mnom. I bilo je situacija raznih… Kažu, previše se dajem, ali ne znam drugačije. Ja i u kafiću kad sam radila, nije bilo, ‘de smandrljaj tu čašu, šta ima veze, ‘aj’, piće neko drugi iz nje. Ili ću je oprati ili neću ništa. Tako i kod kuće. Kažu, ima i pašteta, što uvijek mora kašika. A ja tako navikla.

I kako je to lokalitet dobio ime po vama?

Taj novi revir što je otvoren na Vrtlovcima dugo sam forsirala. I gore kad smo krenuli raditi, stavili mene da vodim. I kažu zbog mene se zove Iva. /smijeh/ Na Ivanjdan je otvorena. Jeste i zbog toga, ali znamo mi svi da je i zbog mene. /smije se/ I zove se: potkop Iva.

Katarina Panić/zamisli.ba

Dara Mandić, četrdeset godina druženja sa dnevnikom i đacima

0

Učitelјica u penziji, Dara Mandić, cijeli radni vijek provela je u prosvjeti. Imala je 18 godina kada je 1965. godine počela da radi kao učitelјica, a taj poziv je odabrala još prije nego što je i sama pošla u školu. Za nju kažu da je bila stroga, ali i da su njeni učenici bili među najbolјima kada su prelazili u više razrede osnovne škole. Svako vrijeme nosi svoje breme, kaže stara narodna izreka. To breme različito natovareno i različito teško, nosila je i učitelјica Dara, ne odustajući od svojih kriterijuma, naučenih i stečenih od prvih dana školovanja pa do završetka učitelјske škole. Ona kaže da je danas sve drugačije i da su se promijenili i đaci i roditelјi i kriterijumi za ocjenjivanje učenika.

Dara Mandić je odrasla bez oca. Uz majku, najveća podrška bio joj je djeda Oste. Nјega je bespogovorno slušala u svemu. Tako je djeda, zamišlјen i ozbilјan, rekao unuci da bi bilo najbolјe da upiše geodeziju. Obrazložio je to riječima da će uvijek biti posla, a i često će biti na čistom vazduhu. Dara je imala druge planove. Još kao mala djevojčica, prije polaska u školu, maštala je da bude učitelјica. To je i uradila. Upisala je učitelјsku školu i prvi put nije poslušala djeda. Malko se pribojavala šta će biti kada mu to kaže, ali želјa u njoj da radi ono što voli, bila je jaka i uporna. Straha je nestalo kada je djeda zagrlio i polјubio svoju Daru i njen životni i radni vijek krenuo je putem koji je sama odabrala. Prisjeća se Dara onih trenutaka kada je čvrsto odlučila da će biti učitelјica.

„Kad sam se upisala u školu, dobila sam divnu mladu učitelјicu i to je meni ostalo u predivnom  sjećanju. Tada sam čvrsto odlučila da ću i ja biti učitelјica. Kad sam se upisivala u učitelјsku školu, imali smo prijemni, pismeni zadatak i muzičko. Pismeni je bio na temu – zašto sam odabrala učitelјski poziv. To sam odlično uradila, tako su rekli profesor Siniša Blagojević i direktor Učitelјske škole, Savo Balaban, otac doktora Balabana. Na prijemnom sam polagala i muzičko i bez obzira što nisam imala sluha, nakon pročitanog pismenog rada, odlučili su da me prime i tako sam završila učitelјsku školu. Završila sam je u vrijeme kada nije bilo struje, a nije je bilo ni kada sam 1965. godine počela da radim“, rekla je Dara.

VRIJEME NEPISMENIH RODITELjA

Dara Mandić je Učitelјsku školu u Prijedoru upisala u takozvanoj prvoj punoj generaciji prije šest decenija. Četrdeset godina družila se sa dnevnikom, učionicom i đacima, koje je učila da nešto znaju i da budu lјudi i u onom i u ovom vijeku. Bila je i ostala učitelјica starog kova, a danas kaže da bi bilo dobro da se porodica može vratiti na mjesto gdje je nekad bila, kada se znalo ko je stariji i čija je riječ zadnja. Prisjećajući se svojih učitelјskih početaka, Dara kaže da su tada vremena za školovanje djece bila teška, jer nije bilo struje, uređenih puteva i obezbijeđenog prevoza. Prisjeća se Dara i vremena kada su učitelјima po savjet i mišlјenje dolazili roditelјi i mjesno stanovništvo.

„Bilo je to vrijeme kada je bilo mnogo nepismenih roditelјa. Žene su tražile savjete koje bi tražile  i od lјekara. Kada smo to kazali direktoru, odlučeno je da imamo kurseve za roditelјe. Tada nije bio uveden čas saradnje sa roditelјima. Neke stvari i probleme nisu iznosili na roditelјskom sastanku nego su dolazili kod učitelјa i znali su kako treba da se ponašaju. Često su dolazile žene i tražile savjet, kada je u pitanju zdravlјe, kako hraniti i njegovati djecu. Od Crvenog krsta dobili smo  brošure i radili sa roditelјima i mjesnim stanovništvom. To je trajalo nekoliko godina, a kada se prešlo u novu školu u Ćeli, dolazili su i lјekari držati predavanja za roditelјe i djecu“.

Pamti Dara i svoje prve učitelјske časove, kada je, nakon obavlјene prakse od dvije sedmice, posao dobila u OŠ „Mira Cikota“, područno odjelјenje Ćela.

„Po nesreći, kao početnik dobila sam dva odjelјenja. U drugoj smjeni radila sam sa prvačićima, a u prvoj sa odjelјenjem petog razreda, u kojem je bio 41 učenik. Imala sam 18 i od njih starija samo šest godina. Radilo se u tri smjene, jer nije bilo učionica. To je trajalo do decembra. Bilo je i teško i interesantno. Ponekad je bilo i žalosno, bila je teška situacija. Roditelјi su bili nepismeni, nije bilo struje, učionice su bile loše i neopremlјene. Volјela sam taj posao. Uz rad sam završila pedagošku akademiju, ali nikada nisam želјela da budem pedagog, volјela sam rad sa djecom“, prisjeća se naša sagovornica.

DANAS JE SVE DRUGAČIJE, ALI NIJE BOLjE

Za Daru Mandić su govorili da je stroga učitelјica. Prigovarali su joj i riječima da trenira strogoću, ali Dara nije odustajala od svojih kriterijuma, naučenih i stečenih od prvih dana svoga školovanja pa do završetka učitelјske škole. Ona kaže da je danas sve drugačije i da su se promijenili i roditelјi i kriterijumi za ocjenjivanje učenika.

„Sve je bilo dobro do početka rata. Onda kao da je grom pukao u prosvjetu. Kada je počeo rat, narod je totalno prestao biti zainteresovan za školu i roditelјi za djecu i onda nam je bilo najteže raditi. Bila i besparica, nije bilo, ma ništa, ali škole su radile, nije nijedna školska godina bila da se nije cijela završila. Jesu se roditelјi puno promijenili. Zadnjih godina rada što sam dobijala mlađe roditelјe, oni po mome, nisu bili dorasli toj ulozi. Ponekad sam im otvoreno govorila – izvininte, mogla bih vas dva puta roditi, ali kad ste već odlučili da postanete otac i majka, morate više pažnje da posvetite djeci. I kriterijumi ocjenjivanja su sniženi i to više ni blizu nije kako je nekada bilo. Ja sam isti kriterijum držala do zadnjeg dana rada sa učenicima. Pedagog Pero je pravio krivulјu i stavlјao  u zbornicu, govoreći – ocjenjujte ovako kako ocjenjuje učitelјica Dara i biće dobro! Ne možemo davati da svi prođu vrlo dobrim i odličnim. To su pokazali praksa i pedagogija. U odjelјenju od tridesetak učenika, 3-4 budu odlična, 4-5 je vrlo dobrih, ima i dovolјnih, a najviše dobrih. To je uvijek bio najveći prosjek. Sve do rata, učenici koji ne mogu završiti razred, su ponavlјali. Poslije smo došli u situaciju da mora proći svako, što nije dobro i dodatno smanjuje kriterijume“. 

AKO SE NEŠTO NE PROMIJENI, NEĆE BITI DOBRO

Učitelјica Dara ističe da nikada nije imala problema sa djecom i njihovim roditelјima i dodaje da je vaspitanje klјuč svakog uspjeha, pogotovo onog u školi.

„Hilјadu škola neka neko nauči i završi, ali osnovna škola je prva i osnovna i za cijeli život važeća škola iz porodice. Kako porodica, otac i majka i šira porodica, zavisi negdje ih ima i više, vaspitaju  djecu, tako će oni ostati za dalјi život. Uvijek je bilo vaspitno-obrazovna ustanova, znači vaspitanje na prvom mjestu pa onda obrazovanje. Dobro vaspitano dijete lako je dobro i naučiti. Ja sam za to da se djeci ne dozvolјava nošenje mobilnih telefona u školu“, kategorična je Dara.

Dara Mandić je Učitelјsku školu u Prijedoru upisala u takozvanoj prvoj punoj generaciji prije šest decenija. Četrdeset godina družila se sa dnevnikom, učionicom i đacima, koje je učila da nešto znaju i da budu lјudi i u onom i u ovom vijeku. Bila je i ostala učitelјica starog kova, a danas kaže da bi bilo dobro da se porodica može vratiti na mjesto gdje je nekad bila, kada se znalo ko je stariji i čija je riječ zadnja.

„Iako ne radim, pratim šta se dešava u prosvjeti, uvijek ću biti vezana za ta dešavanja, jer to je jednostavno dio mene i neka vrsta iščašenosti nas prosvjetnih radnika. Bilo bi dobro da mladi lјudi, kada postanu roditelјi, imaju neku vrstu predavanja, obuke, koja bi ih usmjeravala na pravilan odnos  prema djeci,  školi i prosvjetnim radnicima. Meni su govorili da treniram strogoću. Mislim da bi danas trebalo malo veću strogoću prema roditelјima, a onda i roditelјi prema djeci. Djeca se vole, djeca su najveće blago, najveća lјubav, najveće bogatstvo, ali se mora znati ko je stariji. Sada je previše pušteno djeci. Ova ubistva i samoubistva što se dešavaju po školama, tu je neko zatajio kod vaspitanja, a ono počinje prvo od porodice. Kad zataji i u porodici i u školi, poslјedice su neminovne. Kakva su sad to tolika nasilјa među djecom, mora se nešto mijenjati. Ako se nešto ne uradi, neće biti dobro“, poručuje Dara Mandić.

Zoran Sovilј/Kozarski

Bojan Tambić nakon 28 dana kome i neizvjesnosti izborio bitku za život

0

Bojan Tambić, rodnoj kući u Saničane vratio se prije mjesec dana. Dramatični trenuci u kojim se borio za život još su u svježem sjećanju i nešto što se ne može zaboraviti. Sve je, kako priča, počelo s blagim simptomima navodne prehlade. Stanje se ubrzo iskomplikovalo, a Bojan završio u komi koja je potrajala punih 28 dana. Toliko je trajala borba za život. Ali bukvalno, jer su šanse da će uspjeti prema procjenama ljekara bile tek deset odsto.

“Sada sam dobro, hvala Bogu. Svaki dan se trudim da idem nekim jačim tempom. Nastavljam dalje i živim život punim plućima”, kaže Bojan.
Priča da dobro pamti tu nedjelju kad se kući vratio s posla. Osjetio je malaksalost i otišao da spava. U meduvremenu se javio svom šefu, rekao mu da sutra ne može na posao, jer se ne osjeća dobra. Bio je uvjeren da je u pitanju obična prehlada.
“Imao sam temperaturu 38,5 i to je trajalo. Mislio sam da je prehlada i da će proći. Međutim, naredni dan situacija je bila još gora. Testiram se na kovid i nalaz pokazuje da sam negativan. Radujem se, jer nije korona koje se svi još uvijek plaše. Ni drugi dan ne osjećam se bolje i radim nalaze. Zabrinjavajući je CRP, čak 365. Nakon svih pretraga, a zbog sumnje da je u pitanju mišija groznica, na kraju završavam u bolnici. Tu noć povraćao sam sukrvicu. Dobijam i žutilo. Tim ljekara na čelu sa doktorom Bojanićem, koji je bio dežurni tu noć, nakon ponovnih pretraga donosi odluku da me prebace na Univerzitetski klinički centar u Banjoj Luci”, priča Bojan.

Ni tad nije mnogo brinuo, jer je i dalje bio uvjeren da je možda riječ o jakoj prehladi. Računao je i da se za nekoliko dana, kad ljekari to saniraju, sigurno vraća kući. Međutim nije bilo tako.
“Dešava se ipak ono o čemu nisam mogao ni da sanjam. Stigao sam na UKC gdje su me dočekali doktori. Odmah i pretrage, CT glave, slikanje pluća. Stavili su me na kiseonik i to je ono čega se sjećam”, kaže Tambić.

Bojan sa porodicom

Koma u koju je pao potrajala je 28 dana. Njegovoj porodici, prijateljima, komšijama to vrijeme neizvjesnosti bilo je cijeli jedan vijek. Šanse da se probudi, sa svakim novim danom u takvom stanju, bile su sve manje. Savkodnevno su se smjenjivale loše vijesti o njegovom zdravstvenom stanju. Prvo su mu pluća otkazala, nakon nekoliko dana jetra, kasnije funkciju gube i bubrezi i na sve to dolazi do sepse. U međuvremenu, Bojan je spavao ni ne sluteći da je cijeli grad na nogama i da se stotine ljudi javlja kako bi mu darovali krv. Vijest na portalima da mu treba dragocijena tečnost obnavljana je na svakih sat vremena. Mnogi su zbog tog odlazili u Banjaluku, jer vrijeme Bojanu nije išlo u korist.
“A onda se nakon 28 dana potpune neizvjesnosti budim iz kome, nesvjestan onog šta se dešavalo. Tad sam imao osjećaj da sam legao naveče i probudio se ujutru. Otvorio oči i vidim sobu u kojoj ležim. Mislim da je neki film, da sanjam. Ne možete ni da zamislite svjetla koja su bila uprta u mene, hrpu kablova, bili su poput nekih cijevi, brojne aparate užasnog zvuka za koje bih volio da ih nikada nisam čuo. Nakon buđenja stigli su i doktori. čudno me i s nevjericom gledaju. Pitam ih: “Zašto sam ja ovdje?”, “Gdje je moja porodica?”, kažem i “da želim da idem kući”, a oni mi govore : „Bojane, ti si čudo”. Mislim u sebi “Pa, ti si momak stvarno lud, kakvo crno čudo?”. Zaspao sinoć i jutros se probudio u nekoj svjetlećoj sobi. E, moj junače, saznaćeš ti da si itekakvo čudo, kad čuješ sve priče”, kroz smijeh priča Bojan.
Divili su mu se, a on u njih gledao zbunjen, sve dok nije čuo samo dio onoga što mu se izdešavalo u vrijeme tog za njega “jednog običnog sna”.

Komšije i prijatelji su dočekali Bojana iz bolnice

Ubrzo nakon buđenja iz kome stigao je i kući. lz bolnice je izašao u kolicima, a pred kapijom kuće stao na vlastite noge. U njegovim Saničanima su ga dočekali rodbina, djevojka, prijatelji, kumovi i komšije, čiju je snagu i podršku da uspije osjećao dok je bio u komi. Ponosan je na svoj grad i zahvalan svim ljudima kojim je dužnik do kraja života.

“Nakon buđenja iz kome svakodnevno sam slušao priče o onom kroz šta sam prošao, kako je trajala ta bitka za moj život. I kući smo pričali o tom. Tad sam čuo i detalje. I to koliko se ljudi javilo da mi pomogne. Svima sam zahvalan, počev od ljekara u prijedorskoj bolnici, Univerzitetsko-kliničkom centru, mojim kolegama Doma lica sa invaliditetom, brojnim firmama u gradu, mojim kumovima Mitru i Nemanji, djevojci Kristini, mojoj familiji koja je čvrsto izdržala ovaj teški period i svim drugim ljudima, poznatim i nepoznatim koji su sve vrijeme bili na mojoj strani. Da dobijem pravo na život. Vjerujte mi, još uvijek nisam svjestan tog šta mi se dogodito. Ali biće vremena da sve posložim”, ispričao je Bojan za „Kozarski vjesnik”.

Posljedice pretežane kome nisu ostate, mada je Bojan još uvijek pod terapijom i ljekarskim nadzorom. Zdravlje i vjera u Boga Bojanu su na prvom mjestu. Poručuje da nastavlja tamo gdje je stao prije tri mjeseca, a uveliko se priprema i Bojanova svadba koja je planirana za mjesec maj.

MAJČINO SRCE SVE OSJETI
Bojanova majka Dragana kaže za „Kozarski vjesnik” da majčino srce najbolje osjeti šta se dešava s njenim djetetom.
“Ti dani dok je on spavao za mene su bili nepodnošIjivi. Vijesti su bile loše ,ali moje srce je osjećalo da će on izdržati. Znala sam to. Dešavalo se i da jače lupa ponekad, to je pretpostavljam bilo onda kada je možda gubio snagu u toj borbi, ali je na kraju pobijedio. Vjerujete mi, osjetila sam to. Majka uvijek zna kroz šta prolazi čedo koje je u utrobi nosila devet mjeseci. On je moj život, zato sam to znala “, rekla je Dragana.


Vedrana Nišević/Kozarski

U DEVETOJ DECENIJI SKIJAMA „VLADA“ POPUT MLADIĆA

0

Bavlјenje sportom jedini je način da imate dug i zdrav život. To potvrđuje Rade Anđić (81) iz Omarske koji svakodnevno skija na Krajiškoj lјepotici. Na skije je stao prije 55 godina i od tada svaku zimu provodi na planini. Kako kaže, skija i dan danas kao mladić, a dobro se sjeća svojih početaka. Bilo je to daleke 1965. godine.

”Učio sam skijati na Slјemenu, na Medvednici u Zagrebu. I tad su bile skije visine oko 2.10 metara, ali poludrvene sa sajlom.  Nije bilo ovakvih vezova kao danas. Čudim se ponekad i  da sam ostao živ nakon 55 godina skijanja, a da se nisam polomio”, kaže Anđić.

Bavlјenje bilo kojim sportom je značajno, smatra on. Međutim, skijanje ipak stavlјa na prvo mjesto.

Skijama vlada kao mladić

”Skijanje je krucijalni sport. Naravno, uvažavam sve sportove, jer su zdravi svaki na svoj način. Skijanje izdvajam zato što ste na nadmorskim visinama od 2.000, 3.000 metara, dakle na planinama na oštrom i svježem vazduhu. To volim. Imao sam tu sreću i zadovolјstvo da skijam na 3.600 metara na Šamoniju u Francuskoj. I to su vam strašne visine gdje je i prorijeđen vazduh, ali vi dišete punim plućama, rasterećujete se. Nije napamet rečeno da se crvena krvna zrnca na bolјe promijene za samo sedam dana boravka na planini”, dodaje Anđić.

Skijanje mu je hobi koji iz godine u godinu, kako stari, sve više voli. Zbog toga i savjet mladima da se odluče za ovaj sport. Po njemu je najbitnije da na početku prođu školu skijanja, nauče osnovne tehnike i ne plaše se pada.

Rade na Kopaoniku

”Preporučujem im da ipak prođu jednu školu, jer svagdje već rade licencirani učitelјi koji su ovlašteni da ljude nauče da skijaju. Bitno je da se zna kontrolisati brzina.  Makar i početnik, zna skrenuti od čovjeka, od drveta, izvesti čuveno ”A” u skijanju… i to su osnove neke, a onda se sve to vremenom nadograđuje”, preporučuje Rade.

Za kraj ima i važnu poruku za sve mlade. Kaže da je vrlo jednostavna. ”Trebalo bi da izbjegnu ulicu, drogu, alkohol obavezno, ali i skitnju. Treba da se okrenu zdravom načinu života, a ja sam živi svjedok da sve što im poručujem ima smisla”, poručuje on.

Vedrana Nišević/Kozarski

Supružnici nakon 60 godina braka preminuli isti dan

0

Da život piše romane i da su duše ljudi koji su decenijama zajedno povezane nevidljivim, a neraskidivim nitima pokazuje i slučaj vremešnih Anke (86) i Nikole (90) Tomić iz Prijedora koji su nakon 60 godina braka skupa i preminuli.

Nakon dugog, teškog ali i srećnog zajedničkog života koji su ispunjavali sloga i ljubav ovaj je bračni par preminuo 16. februara u Prijedoru u koji su iz Sanice kod Ključa izbjegli u vihoru rata.

Prvo je preminuo Nikola oko 5.30, potom nekoliko časova kasnije otišla je i njegova Ankica kako ju je od milja zvao.

Ako pitate njihove komšije u zgradi u Prijedoru oni će vam svi redom reći da ovi starci za života nisu mogli jedno bez drugog i da ih niko nikad nije vidio odvojeno. Tako je bilo i u Omarskoj i u Ljubiji gdje su takođe živjeli prethodnih godina.

Na ulici, u apoteci, prodavnici, banci, uvijek su ih viđali skupa, ruku pod ruku.

U posljednje vrijeme zbog godina, bolesti i životne nesreće malo su teže koračali, ali sigurno jedno uz drugo, znajući da nikad nisu sami dok Nikola ima Ankicu i Ankica ima Nikolu.

Prijedorčani znaju Nikolu Tomića kao svjedoka mnogih događaja kojih se izvrsno sjećao, jugonostalgičara koji je sa sjetom pričao o tom vremenu i pokazivao stari novac, slike, dokumente, vojnu knjižicu iz pedeset i neke, sat sa ugraviranim vozom… Sjećao se vozova, pruge, a najviše je opet volio da priča o svojoj Anki, opisujući sve divne dane iz njihovog dugog zajedničkog života, napominjući da su jutro uvijek počinjali uz jednu rakijicu zajedničkom zdravicom.

Nikola Tomić rođen u Vrbljanima kod Ključa 08. avgusta daleke 1933. i Anka Knežević rođena u Vidovu Selu kod Drvara brak su sklopili 2. decembra 1962. godine u Potocima (Drvar) gdje im je tada bilo prebivalište i gdje je Nikola radio u ondašnjim “Željeznicama”.

Život ih je tom istom prugom kasnije sa dva sina odveo u Sanicu kod Ključa. U Ankicinom i Nikolinom vozu života bilo je dosta tuge, ratova, nesreće.

Oba sina su sahranili u roku od tri mjeseca i poslije toga otac i mati više nikad nisu bili isti. Ni u tom teškom vremenu tuge i beznađa nisu povisili ton jedno na drugo… I kad je Ankica padala usljed starosti i majčinske tuge, lomila se i gubila volju za životom, on je bio tu da je pridrži iako i sam slijep i nesrećan. 

Njihovi rijetki potomci ističu da su ponosni na takvu ljubav koja je postala vječna, jer sudbina je htjela da odu zajedno baš kako su i živjeli, uvijek oslonjeni jedno na drugo.

Ankica i Nikola sahranjeni su juče skupa na groblju Pašinac u Prijedoru, pored sina kojeg nikad nisu prežalili. Drugi njihov sin sahranjen je u Banjaluci.

Nezavisne