Zvezdana Alendarević nakon povratka iz mirovne misije: Pomoći drugome i učiniti nekog srećnim je istinska sreća

0

Zvezdana Alendarević, portparol PU Prijedor, prije nekoliko mjeseci vratila se iz Južnog Sudana gdje je u mirovnoj misiji Ujedinjenih nacija provela dvije godine. Za naš portal kaže da joj je to prvi angažman u mirovnim misijama a da je odlasku presudila njena lična želja da vidi kako funkcioniše jedna mirovna misija u svijetu, ali i sticanje novog iskustva, drugačijeg od iskustva policijskog službenika ovdje, te spremnost na izazove što su i razlozi zbog kojih se odlučila prijaviti za mirovnu misiju.

– Posebno mi je drago što sam imala priliku da budem dio te misije u Africi, jer me je oduvijek privlačio taj kontinent i upoznavanje načina života kojim ljudi tamo žive – kaže Zvezdana. Odlasku su prethodile i temelje pripreme, fizičke ali i psihičke. O onim fizičkim, kaže Zvezdana, suvišno je i govoriti, jer se podrazumijeva da svaki policijski službenik zadovoljava osnovne kriterije fizičke spremnosti, da iznese svakodnevne zadatke koje sa sobom nosi policijska profesija.

– Na osnovu prenesenih priča i iskustava kolega koji su ranije bili u misijama, prije odlaska u društvo i zajednicu, jednog, ratom razorenog, sistema, sa minornim očekivanjima kada su u pitanju uslovi života i rada, mislite da ste dovoljno psihički spremni za ovaj poduhvat. Međutim, veoma je teško da se adaptirate, prvo na klimatske uslove i visoke temperature, zatim na život u bazi, koji sam, mnogo puta, nazivala zatvorskim načinom života. Živite u kontejneru od svega nekoliko kvadrata, bez sopstvenog kupatila i toaleta, koristite vanjske zajedničke adaptirane prostore za spremanje hrane, radite sedam dana u sedmici, a kao pripadnik Ujedinjenih nacija, nemalo puta se nađete na meti lopova, kamenuju vam vozilo ili ste od strane policije i vojske, podvrgnuti raznim kontrolama ili čak nehumanom ophođenju. Da ne spominjem konstantno prisutan strah od malarije, tifusa i drugih virusnih i bakterijskih oboljenja – priča Zvezdana.

Dodaje i da je život u UN-ovoj bazi bio pod režimom, policijskim časom i ograničenog kretanja. – Svaki dan od 19h do 06h nije nam bilo dozvoljeno kretanje izvan baze. U protekla dva mjeseca, svi smo svjedočili ograničenjima i zabranama kretanja zbog epidemiološke situacije i vjerujem da je većini bilo teško da se prilagodi tom načinu života, a zamislite tek da ste pod tim režimom dvije godine – kaže i na pitanje koja su iskušenja, trenuci, neke situacije ostavili traga i kad je bilo najteže  odgovara da je doživljavanje mirovne misije, shvatanje situacije u kojoj se nalazite, prevazilaženje izazova, svakako individualno iskustvo.

– Za mene lično, prvi izazov bila je jezička barijera u radnom okruženju, odnosno upotreba engleskog jezika kao službenog na svakodnevnoj osnovi. Iako smo prošli sve potrebne provjere znanja, realno, dolazimo iz sredine i sa poslova, gdje malo ko od nas ima priliku da u službene svrhe koristi strani jezik. Tako da je ovo bila prilika za nadogradnju znanja i usavršavanje u tom segmentu. Prilagođavanje na rad sa kolegama iz različitih krajeva svijeta, sa međusobnim poštovanjem kultura i običaja geografskih prostora sa kojih dolazimo, razmjena potpuno drugačijih iskustava koja donosimo iz matičnih zemalja i slično. Izazov su, generalno, bili i uslovi života i uslovi rada, da ne govorim o mentalitetu populacije u čijoj smo zemlji sprovodili mandat mirovne misije. Kada pokušavate, recimo, da uzdignete ženska prava i zalažete se za rodnu ravnopravnost, u zemljama gdje termin „prava žena“ ne postoji, to izgleda kao vođenje izgubljene bitke. Međutim, kada shvatite kapacitete tog okruženja i vidite i najmanju mogućnost za realizaciju svog cilja, nećete odustati, jer znate da ima nade da doprinesete pozitivnim promjenama u takvom sistemu. Tako smo, organizujući razne radionice, u saradji sa lokalnim institucijama i univerzitetom, edukovali pripadnike policije i lokalnih zajednica za tranzicionu fazu izgradnje mira kroz koju Južni Sudan trenutno prolazi – priča nam Zvezdana.

Za one koji ne poznaju te prilike objašnjava i da je Južni Sudan najmlađa država, nastala 2011. godine podijelom postojeće države Sudan. Ujedno je i jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta.

– Obzirom na veliki procenat siromaštva i neobrazovanja, ne možete očekivati da ćete kod lokalnog stanovništva sresti razumijevanje za izvršavanje svog mandata, što je uglavnom i bio slučaj. Izbjeglice kojima smo pružali zaštitu i koje su bile pod okriljem Ujedinjenih nacija sudjelovali su u našim aktivnostima i pružali nam maksimalnu podršku. Međutim, bilo je i pojedinaca koji nisu prihvatali dolazak Ujedinjenih nacija i sprovođenje mirovne misije na njihovom prostoru, te su jasno iskazivali nezadovoljstvo našim prisustvom. Za stanovništvo čije „sutra“ je neizvjesno, za populaciju koja nema šta izgubiti, takvo ponašanje je i razumljivo. Iskreno, u većini slučajeva, prilikom kretanja izvan baze, nisam se osjećala sigurno – kaže Zvezdana koja je u misiji ostvarila poznanstva i stekla dosta prijatelja.

S većinom od njih i dan danas je u kontaktu. Čak dogovaramo i neka obostrana posjećivanja. Što se tiče druženja, obzirom na ograničeno kretanje, slobodno vrijeme smo uglavnom provodili u bazi i to u krugu određenog broja ljudi, tako da sva stečena poznanstva i prijateljstva potiču iz tog radnog i životnog okruženja unutar baze – kaže Zvezdana.

U nepoznatom svijetu, bez ikoga svog, uz samo nekoliko ljudi sa istog govornog područja, ne krije da vam onda nedostaje sve ono što imate ovdje. Familija, prijatelji, posao, i uopšte ovaj način života. Tu je i obavezno pitanje „da li to vrijeme u misijama ostavi traga na čovjeku i u kojem obliku“?

– Čitav splet okolnosti života i rada u Africi, sigurno, u većoj ili manjoj mjeri, promjeni način shvatanja života i prioriteta kod svakog pojedinca koji dolazi sa ovih prostora. Kada se suočite sa svim nedaćama koje doživljava jedna nacija, gledajući siromaštvo i glad populacije koja nema naznaka za bolju budućnost, shvatajući da stotine hiljada ljudi danas nije imalo obrok dostojan ljudskog bića, shvatite da imate sve, ali da ne znate to cijeniti. Kada djetetu ustupite flašicu pitke vode i vidite da je u tom momentu to dijete sreće, ne možete a da se ne sjetite koliko pitke vode prospete jer je imate u izobilju, koliko bacite hrane koja bi nekom značila dragocijeni obrok, i koliko je svako ljudsko biće pohlepno za nečim što je prolazno i što ne čini sreću. Pomoći drugome i učiniti nekog srećnim je sreća – kaže Zvezdana.

Drago joj je što je imala priliku da radi u jednoj svjetskoj organizaciji sa zadatkom mirovne misije i da prođe kroz iskustvo koje malo ko, sa ovih prostora, ima priliku da doživi.

– U ovom momentu ne razmišljam o ponovnom odlasku u mirovnu misiju, ali ako bi se ukazala prilika za nekom novom vrstom profesionalnog iskustva, svakako sam spremna da se upustim u to. Mogu reći da sam ponosno i dostojanstveno nosila uniformu i grb Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i predstavljala svoju zemlju u ovoj mirovnoj misiji – rekla nam je Alendarević i dodala da je tokom dvije godine bilo i brojnih angedota i simpatičnih trenutaka, pogotovo tokom rada s djecom.  

Dvorište Baltića ljetovalište za Klepanovu porodicu (video)

0

Znate li ko je Klepan? To je ime mužjaka rode koji je sa svojom boljom polovinom svio gnijezdo u dvorištu domaćina Dragoje Baltića u Petrovom Gaju. Sa zimovanja iz Afrike u ovo potkozarsko selo dolaze već tri godine. Ovaj put imaju i potomstvo.
– Nije Klepan prvi došao, već njegova žena. I nekih pola godine bila je sama, pa se on priženio. I ja sam mu dao ime. Sad imaju porodicu. Prvo je bilo četvoro ptića, ali jedno nije preživjelo. A, računam da će ovo troje, koje su već poodrasli, za dvije godine doći u gnijezdo. Jer mladi kad se vrate u Afriku da prezime i tamo ostaju godinu dana i kad se vrate dolaze u roditeljsko gnijezdo. A, stari prave novo – priča Brko, kako Dragoju poznaju u okolini.

Kaže da nije bio lijen, pa je pripremio još poneko mjesto za gniježđenje, jer bandera, hvala Bogu ima, pa ako još koja porodica roda hoće slobodno može da se doseli – kaže Baltić.

Ali, nije to jedino zanimljivo kad je Brko u pitanju, jer riječ je strastvenom kolekcionaru starina. Žao je Brki da se neke stvari zaborave i da se ne zna čemu su služile, pa je stvorio ličnu malu muzejsku kolekciju, punu starin alata i predmeta. Kovački mijeh, bradvini, tesle, testere, prakljače, grebeni, kanždije, sedla, dio je to bogate Brkine zbirke. A, neki predmeti imaju i novu namjenu, pa je tako lampione sa stare parne lokomotive pretvorio u elektične lampe.
Sve je još uvijek funkcionalno, a što je bilo oštećeno Dragoja je popravljao i sačuvao od zaborava. Tako da je sam napravio i veći dio stare zaprege koju je restaurirao i koja sad zauzima centralno mjesto u njegovom dvorištu.

Hobi mu je i numizmatika. Kako kaže, počelo je slučajno, jer je kao vozač proputovao dosta svijeta pa se neka sića uvijek vukla po džepovima.

– Vozio sam po cijelom svijetu. Iran, Irak, Libija, nema gdje nisam bio i u to vrijeme nije bilo kreditniti kartica i čekova. Sve se plaćalo u kešu, pa je uvijek ostajala poneka sitna para. I ostavljao sam ih sa strane, neka ih. Ne smetaju. Tako da sam, kad sam pravio kuću, napravio i mjesto za tu kolekciju. Imam novčiće iz 46 država – priča Brko.

Dodaje da ima i dosta duplikata, pa je rad da se mijenja ili da ih pokloni nekom ko se bavi ovim hobijem.
Najneobičniji je arapski srebreni novčić iz sedamnaestog vijeka, koji je slučajno pronašao jedan Dragojin komšija dok je orao njivu. ipak, centralno mjesto u zbirci zauzima orden Dragojinog oca, kojim je kao partizanski borac nagraden za hrabrost.

A, tu je i nešto po čemu je Dragoja nadaleko čuven, patent doktora Milera iz Ciriha, koji pokazuje tačne vremenske prilike. Ne bi to bilo ništa neobično da nije riječ o skromnoj grančici bijelog bora.
– To je jedna obična grana, pričvršćena na tablu od pleksiglasa na kojoj su iscrtani podioci. I garantujem da sto posto funkcioniše. Još nije omanulo. Ne može pokazati kakvo će vrijeme biti u narednih mjeces dana, ali za dva-tri dana uvijek pokaže tačno – kaže Brko i dodaje da bi volio negdje naći bijeli bor kako bi i sam pokušao napraviti ovaj instument.
Na kraju Brko u šali kaže da oko cijele njegove kolekcije više posla ima njegova žena, koja sve to mora da čisti. Ali za očekivati je da kolekcija bude još bogatija.

izvor

Boro ubrao vrganj težak preko tri kilograma

0

Bori Kojiću (57) iz Donjih Garevaca posrećilo se traženje gljiva u Maslinovcu kod Božića podno Kozare. Uz više manjih vrganja pronašao je i ubrao jednog pravog “kapitalca”, teškog preko tri kilograma.

– Većeg vrganja u životu nisam vidio. Donio sam ga kući, izmjerio i stavio u zamrzivač. Biće gozba kad ga budem pripremao – obećava Boro, inače zaposlen u Niskogradnji “Rokvić” kao šef. 

Gljivarenje mu je hobi, a svjedoci o težini gljive koju je pronašao u Maslinovcu su Mićo i Ranko Turudija koji su mu pravili društvo u potrazi za ovom šumskom poslasticom. 

foto: Goran Kos

65 godina skladnog braka Naila i Razije (foto)

0

Razija (85) i Nail (88) Ćanić, mještani Urija, dijele 65 godina skladnog braka. Sretni su, oslonjeni jedno na drugo, zadovoljni zbog činjenice da su sve stekli svojim radom i da su im život obogatili dvije kćerke i sin, te njihove porodice u kojim su stekli petoro unučadi i dva praunučeta.

Ne bi ništa mijenjali, kažu za naš portal, sretni zbog posjete tokom koje nam radosno pokazuju porodične albume, isječke iz novina, baštu i cvjetnjak u kojem je Razija svojom rukom uzgojila više od 50 ruža i ko zna koliko drugog cvijeća…

– Evo vidiš ovo smo nas dvoje na početku braka. On je bio dobar s mojim bratom, pa je tako i mene upoznao i udvarao mi se. A ja, šta da ti kažem, bila sam lijepa… Kad sam se udala te 54. na 55. godinu i kad smo došli u Lukovicu, a tu smo prvo stanovali, govorilo se da ljepša mlada nije došla u ovo naselje – s osmijehom priča Razija.

Tragovi ljepote i danas su vidljivi na licu 85-godišnjakinje koja se može pohvaliti i sjajnim zdravljem.

– Ni jednu tabletu ne uzimam. Ne treba mi. Naila muči malo šećer i malo pritisak, ali je generalno i on dobro – priča nam Razija kojoj ni duplo mlađe ne mogu politi na ruke.

S lakoćom se popne ljestvama do krošnje drveta kako bi ga „podšišala“, bašta i cvjetnjak su joj pod špagu, a ručak na stolu do u minut.

– Juče sam posložila 25 zvrkova bureka. Ništa mi nije teško. Tako je uvijek bilo. Jedno vrijeme u kući nas je bilo sedmoro, moj Nail radio prvu smjenu, a ja išla u drugu, ali Nail nikad nije došao s posla a da ga na stolu nije dočekao ručak – priča nam Razija dok Nail mirno i s poštovanjem potvrđuje njenu priču.

Ne krije da mu se Razija nakon što je iz Novog Sada stigao u Prijedor, kao svršeni majstor stolar, jako dopala, toliko da joj je nedugo nakon poznanstva obećao donijeti prsten. I zamolio je, kako kaže, da to nikom ne govori.

– Ponesem prsten i uđem u njenu kuću, a ona puna. Odala se moja Razija. Šta ću, nije mi bilo lako, ali prsten sam joj dao i nedugo potom je oženio – priča Nail koji se rijetko razdvaja od svoje Razije. 

Zajedno se mogu i danas vidjeti u gradu, ranije dok nije bilo korone na nekoj od ljetnih manifestacija…

Slična priča i u kući i u kutku u dvorištu gdje se počesto, uz kafu, sjete nekih lijepih trenutaka, neke dobre godine kao one 68. koju Nail pamti jer je tad, na prvom izboru za najboljeg sportistu Potkozarja, kao kuglaš bio je među deset najboljih…

– Kad se čovjek slaže, kad je to međusobno razumijevanje, kad su ljudi vrijedni, zadovoljni onim što su zajedno napravili i stekli onda i ljubav dolazi i ne prolazi – poručuju onima koji ulaze u brak. I da ne odustaju jedni od drugih, jer ni Nail ni Razija, a bilo je i teških trenutaka, na to nikad nisu ni pomislili. 

Gradonačelnik uručio poklone za trojke porodice Stojnić (foto i video)

0

U februaru ove godine porodica Stojnić iz Petrovog Gaja postala je bogatija za tri člana. Tog dana na svijet su došla tri brata Sergej, Strahinja i Aleksej. Njih je danas posjetio gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković, tom prilikom uručivši ovoj porodici prigodne poklone u vidu kolica i bebi opreme. Majka ovih trojki, Nataša Stojnić, zahvalna je na poklonima koje je donio gradonačelnik.

– To nam mnogo nam znači. Istog dana kad sam se porodila, gradonačelnik je nazvao supruga, pitao šta nam je najpotrebnije. Mi smo izrazili želju da nam se kupe kolica. To je gradonačelnik odmah i učinio – kaže Nataša.

Na pitanje kako izlazi na kraj sa trojkama, ona kaže isto kao sa jednim djetetom, samo što je sve malo užurbanije.

Ponosni otac Siniša kaže da obaveze jesu veće, jer uz trojke imaju i stariju kćerku Mariju, ali sve se stiže. Dodaje da nemaju stalni izvor prihoda, tako da su veoma zahvalni na ovoj pomoći.

– Presretni smo. Da je velika obaveza, jeste. Da ima posla oko njih, ima. Ali Bogu hvala, sve je u redu. Napreduju, rastu – priča Siniša.
Posjeta je bila planirana i ranije, ali epidemija virusa korona stavila ju je na čekanje, pojasnio je Đaković.

– Zaista je ovo velika stvar, jer ne dešava se često da se rode trojke. I Grad Prijedor je želio da to na neki način obilježi. I cijeloj porodici Stojnić, posebno trojici malih dječaka želim srećan i dugovječan život. Da u zdravlju i veselju rastu u svojoj porodici. A ovo nek bude na radost cijelog grada – poručio je gradonačelnik.

A dječiji plač u domaćinstvu Stojnića privukao je neočekivane goste. Naime, slučajno ili ne, procijenite sami, baš pored njihove kuće rode su odlučile da sviju svoje gnijezdo.

izvor