Zvezdana Alendarević, portparol PU Prijedor, prije nekoliko mjeseci vratila se iz Južnog Sudana gdje je u mirovnoj misiji Ujedinjenih nacija provela dvije godine. Za naš portal kaže da joj je to prvi angažman u mirovnim misijama a da je odlasku presudila njena lična želja da vidi kako funkcioniše jedna mirovna misija u svijetu, ali i sticanje novog iskustva, drugačijeg od iskustva policijskog službenika ovdje, te spremnost na izazove što su i razlozi zbog kojih se odlučila prijaviti za mirovnu misiju.

– Posebno mi je drago što sam imala priliku da budem dio te misije u Africi, jer me je oduvijek privlačio taj kontinent i upoznavanje načina života kojim ljudi tamo žive – kaže Zvezdana. Odlasku su prethodile i temelje pripreme, fizičke ali i psihičke. O onim fizičkim, kaže Zvezdana, suvišno je i govoriti, jer se podrazumijeva da svaki policijski službenik zadovoljava osnovne kriterije fizičke spremnosti, da iznese svakodnevne zadatke koje sa sobom nosi policijska profesija.

– Na osnovu prenesenih priča i iskustava kolega koji su ranije bili u misijama, prije odlaska u društvo i zajednicu, jednog, ratom razorenog, sistema, sa minornim očekivanjima kada su u pitanju uslovi života i rada, mislite da ste dovoljno psihički spremni za ovaj poduhvat. Međutim, veoma je teško da se adaptirate, prvo na klimatske uslove i visoke temperature, zatim na život u bazi, koji sam, mnogo puta, nazivala zatvorskim načinom života. Živite u kontejneru od svega nekoliko kvadrata, bez sopstvenog kupatila i toaleta, koristite vanjske zajedničke adaptirane prostore za spremanje hrane, radite sedam dana u sedmici, a kao pripadnik Ujedinjenih nacija, nemalo puta se nađete na meti lopova, kamenuju vam vozilo ili ste od strane policije i vojske, podvrgnuti raznim kontrolama ili čak nehumanom ophođenju. Da ne spominjem konstantno prisutan strah od malarije, tifusa i drugih virusnih i bakterijskih oboljenja – priča Zvezdana.

Dodaje i da je život u UN-ovoj bazi bio pod režimom, policijskim časom i ograničenog kretanja. – Svaki dan od 19h do 06h nije nam bilo dozvoljeno kretanje izvan baze. U protekla dva mjeseca, svi smo svjedočili ograničenjima i zabranama kretanja zbog epidemiološke situacije i vjerujem da je većini bilo teško da se prilagodi tom načinu života, a zamislite tek da ste pod tim režimom dvije godine – kaže i na pitanje koja su iskušenja, trenuci, neke situacije ostavili traga i kad je bilo najteže  odgovara da je doživljavanje mirovne misije, shvatanje situacije u kojoj se nalazite, prevazilaženje izazova, svakako individualno iskustvo.

– Za mene lično, prvi izazov bila je jezička barijera u radnom okruženju, odnosno upotreba engleskog jezika kao službenog na svakodnevnoj osnovi. Iako smo prošli sve potrebne provjere znanja, realno, dolazimo iz sredine i sa poslova, gdje malo ko od nas ima priliku da u službene svrhe koristi strani jezik. Tako da je ovo bila prilika za nadogradnju znanja i usavršavanje u tom segmentu. Prilagođavanje na rad sa kolegama iz različitih krajeva svijeta, sa međusobnim poštovanjem kultura i običaja geografskih prostora sa kojih dolazimo, razmjena potpuno drugačijih iskustava koja donosimo iz matičnih zemalja i slično. Izazov su, generalno, bili i uslovi života i uslovi rada, da ne govorim o mentalitetu populacije u čijoj smo zemlji sprovodili mandat mirovne misije. Kada pokušavate, recimo, da uzdignete ženska prava i zalažete se za rodnu ravnopravnost, u zemljama gdje termin „prava žena“ ne postoji, to izgleda kao vođenje izgubljene bitke. Međutim, kada shvatite kapacitete tog okruženja i vidite i najmanju mogućnost za realizaciju svog cilja, nećete odustati, jer znate da ima nade da doprinesete pozitivnim promjenama u takvom sistemu. Tako smo, organizujući razne radionice, u saradji sa lokalnim institucijama i univerzitetom, edukovali pripadnike policije i lokalnih zajednica za tranzicionu fazu izgradnje mira kroz koju Južni Sudan trenutno prolazi – priča nam Zvezdana.

Za one koji ne poznaju te prilike objašnjava i da je Južni Sudan najmlađa država, nastala 2011. godine podijelom postojeće države Sudan. Ujedno je i jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta.

– Obzirom na veliki procenat siromaštva i neobrazovanja, ne možete očekivati da ćete kod lokalnog stanovništva sresti razumijevanje za izvršavanje svog mandata, što je uglavnom i bio slučaj. Izbjeglice kojima smo pružali zaštitu i koje su bile pod okriljem Ujedinjenih nacija sudjelovali su u našim aktivnostima i pružali nam maksimalnu podršku. Međutim, bilo je i pojedinaca koji nisu prihvatali dolazak Ujedinjenih nacija i sprovođenje mirovne misije na njihovom prostoru, te su jasno iskazivali nezadovoljstvo našim prisustvom. Za stanovništvo čije „sutra“ je neizvjesno, za populaciju koja nema šta izgubiti, takvo ponašanje je i razumljivo. Iskreno, u većini slučajeva, prilikom kretanja izvan baze, nisam se osjećala sigurno – kaže Zvezdana koja je u misiji ostvarila poznanstva i stekla dosta prijatelja.

S većinom od njih i dan danas je u kontaktu. Čak dogovaramo i neka obostrana posjećivanja. Što se tiče druženja, obzirom na ograničeno kretanje, slobodno vrijeme smo uglavnom provodili u bazi i to u krugu određenog broja ljudi, tako da sva stečena poznanstva i prijateljstva potiču iz tog radnog i životnog okruženja unutar baze – kaže Zvezdana.

U nepoznatom svijetu, bez ikoga svog, uz samo nekoliko ljudi sa istog govornog područja, ne krije da vam onda nedostaje sve ono što imate ovdje. Familija, prijatelji, posao, i uopšte ovaj način života. Tu je i obavezno pitanje „da li to vrijeme u misijama ostavi traga na čovjeku i u kojem obliku“?

– Čitav splet okolnosti života i rada u Africi, sigurno, u većoj ili manjoj mjeri, promjeni način shvatanja života i prioriteta kod svakog pojedinca koji dolazi sa ovih prostora. Kada se suočite sa svim nedaćama koje doživljava jedna nacija, gledajući siromaštvo i glad populacije koja nema naznaka za bolju budućnost, shvatajući da stotine hiljada ljudi danas nije imalo obrok dostojan ljudskog bića, shvatite da imate sve, ali da ne znate to cijeniti. Kada djetetu ustupite flašicu pitke vode i vidite da je u tom momentu to dijete sreće, ne možete a da se ne sjetite koliko pitke vode prospete jer je imate u izobilju, koliko bacite hrane koja bi nekom značila dragocijeni obrok, i koliko je svako ljudsko biće pohlepno za nečim što je prolazno i što ne čini sreću. Pomoći drugome i učiniti nekog srećnim je sreća – kaže Zvezdana.

Drago joj je što je imala priliku da radi u jednoj svjetskoj organizaciji sa zadatkom mirovne misije i da prođe kroz iskustvo koje malo ko, sa ovih prostora, ima priliku da doživi.

– U ovom momentu ne razmišljam o ponovnom odlasku u mirovnu misiju, ali ako bi se ukazala prilika za nekom novom vrstom profesionalnog iskustva, svakako sam spremna da se upustim u to. Mogu reći da sam ponosno i dostojanstveno nosila uniformu i grb Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i predstavljala svoju zemlju u ovoj mirovnoj misiji – rekla nam je Alendarević i dodala da je tokom dvije godine bilo i brojnih angedota i simpatičnih trenutaka, pogotovo tokom rada s djecom.